Dramaturški neuvjerljivo
Kucni o drvo (Undir trénu), red. Hafsteinn Gunnar Sigurðsson
-
Što je, u krajnjoj liniji, humor? Ili, pak, crni humor? Te, ima li u konačnici nečeg zajedničkog s pojmom komičnog, ili onog što uobičajeno nazivamo smijehom? Čuvena Bergsonova eponimna knjiga O smijehu (1900) govori o mnogim fasetama ovog svima vrlo zanimljivog ali i intrigantnog fenomena. Međutim, čini se, malotko ju je pročitao s razumijevanjem.Želeći se informirati o trećem igranom filmu malo mi poznatog islandskog redatelja Haffsteina Gunnara Sigurðssona Kucni o drvo (Undir trénu, 2017), početak prve rečenice njegova opisa namah mi se učinio pozivajućim u kino. „Crnohumorna komedija o sukobu susjeda“. Prvo što mi je palo na pamet u tom opisu bio je kultni Šijanov film Maratonci trče počasni krug (1982). Jer, baš to mi je odjekivalo pod odrednicom – crnohumorna komedija. Tu je i tip smijeha i zabave cijelih naraštaja iscrtan u Alanu Fordu. Pomaknuti likovi i urnebesne travestije života iz njujorškog života vezivali su nas uz luzere koji nikad nisu gubili optimizam i nadu da ostvare svoje želje. Šijanovi pak karakteri, uz mnogo bizarnosti i pomaknutih situacija vezanih uz grobare i groteskne sukobe dviju obitelji, ostavili su mnogo antologijskih replika i smijeh koji je pobjeđivao crnilo pripadnog im ozračja.
Dakle, uvod s „crnohumornom komedijom“ bio mi je glavni teaser. (Manje mi se važnim učinio podatak o nekoliko nagrada za najbolji film.) Kucni u drvo pripovijest je o dvije, poprilično dobrostojeće obitelji susjeda. Kuće su im statusni simboli naprednog zapadnog društva obilja. Međutim, upravo u ovom dobrostojećem socijalnom miljeu krije se – pakao. Podsjetilo me to umnogome na austrijske filmove sličnih motiva, posebice one Ulricha Seidla. Njegovi su mi se Pasji dani (2001) usjekli u sjećanje kao uvertira u kasnije odgledani opus sunarodnjaka mu Michaela Hanekea. Hanekea pak držim danas najvažnijim svjetskim, subverzivnim redateljem koji propituje naličje samozadovoljnog suvremenog kapitalističkog ustroja zapadne hemisfere. Nedavno ponovno odgledani austrijski klasik Funny Games (1997) dodatno me u to uvjerio. Esejistika nasilja ovog autora, čini mi se, budi želju za otporom.
Kako stoji stvar s filmom Kucni u drvo? Uvodni kadrovi u pripovijest vezani su uz upoznavanje s mladim protagonistima kojima ponestaje strasti u braku. Atlija (Steinþór Hróar Steinþórsson) supruga Agnes (Lára Jóhanna Jónsdóttir) zatječe kako masturbira nad kućnim videom kojeg je snimio prije braka s tadašnjom partnericom. Namah ga istjeruje iz zajedničkog doma. Ovaj bizarni događaj pokrenut će lavinu još mnogo bizarnijih, zapravo morbidnih zbivanja u filmu. Atli se vraća u obiteljski dom u kojemu njegovi roditelji započinju naoko banalnu prepirku sa susjedima, a uzrok je visoko, prelijepo stablo koje dijeli dva dvorišta. 40-godišnja atraktivna Eybjorg (Selma Björnsdóttir) nagovorit će supruga Konrada (Þorsteinn Bachmann) da se požali susjedima zbog toga što „visoko stablo baca duboku sjenu na njihov vrt“. Eybjorg se stoga ne može sunčati. Njezine vožnje biciklom bit će, pak, enervantne za njezinu podosta stariju susjedu, Atlijevu mamu Ingu (Edda Björgvinsdóttir), iz koje probija prigušeni bijes koji odmah u začetku djeluje prijeteće za međuljudske odnose. Vrlo brzo saznajemo i tragični razlog tomu. Naime, stariji im je sin nestao. Iako su i otac (Sigurður Sigurjónsson) i Atli svjesni Uggijeva samoubojstva, Inga još priređuje rituale povodom njegova rođendana. Ova groteskno-bizarna, morbidna situacija bit će i motivacijskim sklopom filma.Nestao je Uggi, a uskoro nestaje i Ingina mačka. S druge strane, njezin kumulirani bijes traži osvetu. Ni kriv ni dužan stradat će i Eybjorgin vučjak, također najprije nestajući iz života svojih vlasnika. Ova će bizarna situacija polučiti i možda najmorbidniju sekvencu cijeloga filma. Iako će se redatelj truditi unijeti doze situacijskog i verbalnog humora, upravo će epizoda s prepariranjem psa biti vrhunac komike islandskog filma. Komike? Pa… nisam baš siguran da se netko, onako od srca, nasmijao pojavi prepariranog psa. Međutim, ovo je bila tek jedna od mnogih, valjda smiješnih bizarnosti filmskog postava. Nabacivanje drekom, bušenje auto-guma, Atlijevo kampiranje s otetom kćerkom ispred IKEE samo su neki od takvih momenata koji bi (opet, valjda) trebali izazivati smijeh gledatelja. Međutim, piscu ovih redaka kao temeljni se osjećaj pojavljivala mučnina i određena tjelesna nelagoda. Naime, što?
Iako volim neobične sižee i karaktere, podaleko od standardizirane holivudske i mainstream kinematografije, ne volim kad iste (bizarnosti) remete dramaturšku uvjerljivost filmske cjeline. Niti jedan od Sigurðssonovih karaktera nije pokazao niti imalo iskrene emocije (osim simpatične curice Atlija i Agnes). U svakom slučaju, kao dominantan karakter film obilježuje Inga. Nevjerojatno je koliko je čak i nemotivirane zloće autor ulio u ovaj kino-karakter! Edda Björgvinsdóttir svojom će glumom dati i najveći kvalitativni doprinos filmu. Verbalni će cinizam kulminirati ubijanjem nesretne životinje i ugroziti trudnoću mlađe joj susjede u ultimativnoj želji da Eybjorg i Konrad napokon dobiju potomstvo. Ne, ne treba biti ovisan o dramaturškim obrascima, ali ipak valja primijetiti da tu nešto ne štima. (Hanekeu se u spomenutim Funny Games ne bi moglo dogoditi da barem ne ocrta neke konture socijalne stratifikacije kao uzroka nasilja i zla.) Konačni će, pak, trash-movies obračun dvojice glava susjednih obitelji biti iskarikirani krvavi ples. Isti ne nosi bilo kakvu smislenost, a kamoli poruku u iščitavanju dramske uvjerljivosti postava filma Kucni u drvo.
Pisac ovih redaka ponovo će biti advocatus diaboli glede, nazovi poetike nekih suvremenih dobro prolazećih uradaka kod kino i festivalske kritike. Tako svojedobno nisam pronašao zajednički jezik s hvaljenim, pomaknutim uratkom Lynne Ramsay Iskupljenje u New Yorku. Umjetničarenje je to koje želi privući gomilanjem bizarnosti, pomaknutom vizurom prepunom filmske, umjetne krvi, ali bez zbiljske punokrvne karakterizacije grotesknih likova/spodoba. Kucni u drvo vrlo je slične poetike i dometa.A što je to, opet (i na kraju) crni humor? Na HTV-u se reprizno – konačno u cijelosti, mogla odgledati Lazićeva i Kožulova serija Zakon! (2009). E, to je to! Stvarni crnohumorni urnebes! Pametno, komično i nadasve smiješno, te – posebice za pompozni sebe-doživljaj ovdašnje nacije – subverzivno remekdjelo istinske duhovitosti i društvene kritičnosti. Zakon, čovječe!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. rujna 2018.
