Složeno alegorijsko djelo

Sveti pesak, red. Miroslav Antić

• 
  
  Jedna je od činjenica ljudskosti sáme – glupost. No osim ove neupitne konstante, a koju ljudi uvijek iznova tetoše i hrane, postoji i – zaborav. Čovjek pamti, najčešće kolektivno, eda bi mogao s nekim dijeliti memorijsku karticu (ili RAM). Međutim, jedino je polje navlastitog ono intimno, samo vlastito – sjećanje. Sjećanje jest zadnja linija otpora moći zaborava i gluposti. Jer, gluposti jest oduvijek. Kao što ju gledamo svakodnevno oko sebe u „entropijskim poretcima umreženog društva kontrole“ (Deleuze), tako ju je moj naraštaj gledao i u utopijskom režimu obećane zajednice jednakih. „Glupost je neuništiva“ (KUD Idijoti). Ipak, upravo nas sjećanje spašava od gluposti i zaborava.

  U godini kada kultur-artefaktualno memoriramo 1968., prisjećamo se da je prošlo i punih 70 godina od 1948. Da, to je godina Rezolucije Informbiroa i ovdašnjeg popratnog socijalističkog zaborava duha revolucije – zloglasnog Golog otoka. 1968. smo stavili u muzeje, učinkovito joj oduzimajući bilo kakav život. Žrtve s Golog otoka povremeno se izvlači iz mračne komunističke prošlosti kako bismo još jače, zasljepljujuće užarili svjetlo sreće nacional-konzumerizma. Ipak, izvan domene vladajućeg modela kulture, zaboravu se otima – umjetnost. Ako je, pak, danas „biti umjetnikom tek postavljanje u kontekst kulture kao znanstveno-tehnologijskog sklopa“ (ž: Paić), prisjetimo se nekog drugog doba – oskudna vremena pjesništva.

  Miroslav Antić vojvođanski je novinar, dječji pisac, slikar, redatelj i - pjesnik. U tek nešto više od pola stoljeća života – nekim proviđenjem, godine rođenja i smrti podudaraju mu se s onima Andreja Tarkovskog (1932-1986) – iza njega ostaju stihovi, slike, tekstovi, ali i dva cjelovečernja igrana filma. Sveti pesak (1968) ostat će uglavnom zaboravljenim remekdjelom, poniklim u okviru onoga što se obično etiketira nazivom Crni Talas. Međutim, pored Makavejeva, Pavlovića, Petrovića, Žilnika (čak i Jovana Jovanovića), Antić ostaje tek sporednim likom ove možda i najznačajnije pojave u jugoslavenskom filmu. Antićev dugometražni prvijenac dotiče se tabu-teme Golog otoka. Protagonist filma, Aleksandar (Čedomir Mihajlović) autentični je revolucionar koji je prošao kroz najgora ratna stradanja, ali i torturu spomenutog logora. Prigodom organizirane komemoracije za svoje negdašnje ratne drugove, suočava se s vlastitom retrospekcijom u kojoj se raspliće i zlokobna pripovijest o ideološkim radnim kampovima kao izravna asocijacija na Goli.  

  
  
  Antić film scenaristički i redateljski uobličuje po uzoru na modernističku poetiku. Alain Resnais i Marguerite Duras, kao stjegonoše francuskog kino-modernizma, ponajprije se mogu prepoznati u vizuri i teksturi Svetog peska. Protagonist se sada – u svojim srednjim godinama – pokušava prisjetiti trenutaka iznevjerenih ideala i ne izbrisati iz sjećanja ono najdragocjenije – Revoluciju. Pritom, u svojim misaonim/verbalnim poplavama riječi izokreće i onu poznatu o djeci Revolucije. Tako će u jednom momentu reći ne da Revolucija jede svoju djecu, nego da su „njezina djeca pojela Revoluciju samu“. Politički komesar brigade naći će se pred nekolicinom oronulih suboraca, postavljajući si, prešutno, čuveno pitanje: „Zašto smo se borili?“.

  Antićeva poetika vrlo je bliska onoj koja će godinu dana kasnije osvojiti Oberhausen. Naime, Žilnikovi Rani radovi (1969) postat će kanonom subverzivne modernističke kinematografije. Jugoslavenski film bit će tada svojevrsnim brandom europskog art-kina. Antićev film, pak – iako nikad službeno zabranjen, ostat će ignoriranim i svjesno zaboravljenim piece of the puzzle koji se prepoznavao kao Crni val.

  Od prvoga kadra suočavamo se s poetikom koja stvara oniričko ozračje. Međutim, ono je postavljeno u okružje socijalne i općeljudske bijede vojvođanske provincije. (Deliblatska peščara odigrala je ulogu zloglasnog toponima YU-povijesti). Kavana, pak, s početka filma – a u kojoj se protagonist susreće s deziluzioniranom Anom (Želimira Žujović), evocira kako Gorkijevu dramu Na dnu, tako i Kurosawine adaptacije života polusvijeta (od kojih su neke izravne evokacije ruskog pisca). Alegorijsku potku Antićeve priče nalazimo i u erotskom momentu filma. Aleksandar Minski će se Ani nastojati približiti preko knjiga ratnog, ali i drugog, finog sadržaja. Kulturno će joj pristupiti riječju, uz zabludu da može postojati nešto poput revolucionarne ideje kako muškarac i žena ulaze u vezu ravnopravno. Tad u igru ulazi i treći iz tog erotsko/revolucionarnog trokuta. Aleksandrov drug s robije, Francuz (Tihomir Pleskonjić) bit će mnogo učinkovitiji u zavođenju. Gitara i francuski, aznavourovski stihovi učinit će da mu se Ana poda.

  Vizualno-režijski, upravo će erotski kadrovi Svetog peska ostati ono po čemu se film i danas najlakše pamti. Sekvenca penjanja na spremnik s kukuruzom i Anino razgolićavanje, maestralna je alegorija u kojoj se svlači i sama Revolucija. Dok se zdepasti trubadur penje prvo na kuružnjak a zatim na Anu, dok na sve strane pada kukuruz, buka žrvnja cijelom prizoru daje groteskni štih. Runi se revolucija… Ako je nekad i postojao zreo klip, plod revolucionarnog preobražaja, ovdje se suočavamo s njegovim oglodanim okomkom!

  Razočarani ratni veteran, međutim, nije tek erotski neispunjeni gubitnik. Nemoćan pronaći mjesto u poslijeratnom YU-društvu, ostaje zarobljen u dječjoj igri s ludom djevojkom (Jelica Jevremov) a umjesto Spasitelja, na križu ostaje nabijenom tek krpena lutka, kao posljednji kadar i stravično uprizorenje. Ljudi su ubili ne tek Boga iz ničeanskog diskursa, nego je i Revolucionar ostao izbrisanim! Koje je u tomu mjesto 1948. i njezina iščezavanja iz YU-diskursa i njemu pripadajuće YU-stvarnosti? „Bilo je to stvarno mjesto koje nije stvarno postojalo unutar postojećega socijalizma“ (Ugo Vlaisavljević). Stvarni i simbolički poredak ove države pokazivao je tako ne-mjesto svoje zbilje.

  
  
  Sveti pesak – Antićev jedini dugi film, osim Doručka sa đavolom (1971), složeno je alegorijsko djelo koje se nije svidjelo ondašnjoj autoritarnoj vlasti. Kako ga doživljavamo pola stoljeća kasnije? Govori li on ouopće išta danas kulturnom konzumentu? Rekao bih, teško…

  Jer, pjesnički iskaz kojeg nam nudi Miroslav-Mika Antić pripada drukčijem, planetarno udaljenom univerzumu. U njegovu modernističkom poimanju zbilje bilo je još mjesta za Čovjeka. Iako razočaran, protagonist filma još uvijek gaji Nadu i Želju. Postmoderni, globalni, umreženi humanoid više nije s tog planeta. Tek je objektom virtualnog prostor-vremena. Stoga ću se na kraju ovog napisa poslužiti Antićevom Besmrtnom pesmom, onim stihovima koji su i najbolja ocjena ovoga zaboravljena remekdjela YU-kina:

  „Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag…“
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 25. lipnja 2018. 

Piše:

Marijan
Krivak