Portretiranje svrhovitosti egzistencije

Feljton Smrt na filmu (13): Duhovi: purgatorijska dezinkarniranost (2)

• 
  
  Rudimentarno pak dijeleći premisu s Šestim čulom, no ipak bivajući posve drukčijega senzibiliteta, jest i horor Oko (Gin gwai, 2002) kontroverzne hongkonške blizanačke braće Pang (Oxidea i Dannyja), koji istinski zastrašujuće tretira netvaran svijet koji nakon operacije vidi nekoć slijepa violinistica. „(…) Naime, iako sjajan i nemjerljivo nadmoćan u sekvencama čiste strave (koje na osjetila djeluju mahom sugestijama, tek sporadično namjernim šokovima, te se kao najjačim adutima koriste začudnim zvukovima, glasovima neprimjerenim tijelima kakvi se ne očekuju i slično), Oko je znatno slabije u ocrtavanju junakinjina duševnog života pri gubitku mjesta u orkestru odnosno najslabije u njezinim odnosima s okolinom, posebice onom ljubavnom. Stoga se postavlja pitanje da li je dobra, poštena strava u žanru horora, koja istinski isprepada — čak i ako se ostali dijelovi mogu iščitati kao mršava priča, loša gluma, nedinamična naracija, blijeda ljubavna priča, ono što je dovoljno da bi se film proglasio izvrsnim. Jer, ukoliko bi to bilo mjerilo, Oko svojstvom proganjanja nakon gledanja svakako pripada među najodličnije primjerke žanra. Njegova uvjerljivost u tom segmentu svakako se može zahvaliti i samoj istočnjačkoj kulturi i tradiciji iz koje potječe, a koja prihvaća i priznaje onostrano i koja je sklonija jezi izazvanoj aluzijama negoli slasherima s litrama krvi koji su na zapadu, nažalost, sami sebi postali svrhom.“ (K. Marić, Na razmeđi svjetova, Vijenac 300, 15. rujna 2005).
  
  Oko je doživjelo i (slabe) nastavke (The Eye 2, 2004; The Eye 3, 2005) i (slabiji) američki remake (The Eye, 2008. Davida Moreaua i Xaviera Paluda), što je pak česta praksa s azijskim hororima na prijelazu stoljeća. Klasici pak na temu neizravno su svakako Divan život (It’s a Wonderful Life, 1946) Franka Capre (taj kultni korespondent s Dickensovom Božićnom pričom u osvještavanju vječnih moralnih zakonitosti pri iskustvu blizine smrti odnosno spoznaje kako bi izgledao svijet bez junakove egzistencije) i Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987) Wima Wendersa (simbolistična rilkeovska meditacija s gotovo albertijevskom percepcijom anđeoskog); brojni naslovi koji se dotiču perispiritnog spiritističkog pak frapantni Vi živi (Du levande, 2007) Roya Anderssona i Stilistica (Personal Shopper, 2016) Oliviera Assayasa te distinktivni Život nakon smrti (Wandafuru raifu, 1998) Hirokazua Koreede i A Ghost Story (2017) Davida Lowerya, potom serije Afterlife (2005-2006) Stephena Volka (vrstan paranormalni chiller s fenomenalnom Lesley Sharp u glavnoj ulozi), Šaptačica duhovima (Ghost Whisperer, 2005-2010) Johna Graya (sapuničasti, i ultralight zašećereni, sentimentalizirani prikaz transcendentalnog) ili prva sezona Američke horor priče (American Horror Story, traje od 2011) Ryana Murphyja i Brada Falchuka (nepredvidiva, inovativna i neustrašiva komentatorica mračnih socioloških pojavnosti, revizionističke camp i horor-tradicije, ali i sporadičnih zastrašujućih over-the-top ekstremizama) primjerice, baš kao i čitav niz djela s tendencijom k onostranom, poput na primjer kultne Tanke linije smrti (Flatliners, 1990) Joela Schumachera (poetična ekspozicija opsesije postmortalnim) i njene istoimene inferiorne inačice iz 2017.
  
  
  
  Nielsa Ardena Opleva (s autoskopijskim perspektivama) odnosno suvremenog joj epigona Boys in the Trees (2016) Nicholasa Versa (suspensni i melankolični no slabašni referencijalni tinejdžerski coming-of-ager), a tu je i posebna podskupina naslova direktno oslonjenih na posthumno doživljajno, na čelu s Ja ću budan sanjati (What Dreams May Come, 1998) Vincenta Warda (new-ageovski-kršćanska metafizička reinterpretacija mita o Orfeju u sferama onostranog), s recentnim slijednikom Koliba (The Shack, 2017) Stuarta Hazeldinea (alegorija manipulativnog self-help predznaka, „…s multikulturalnim Trojstvom - shapeshifterskim Bogom, Isusom i translucentnim Svetim Duhom“). (K. Marić, Dvd ukratko, FILMOVI.hr, 16. listopada 2017., http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2606)

  I dok se Koreedin Život nakon smrti otkriva kao nenametljiva transcendentalna arthouse poslastica, gotovo dokumentarističke poetike asketske ogoljelosti - bez suvišnih ornamentalnosti u prezentaciji; emotivno rezonantan, vrlo ljudski a manje religijskog koncepta, minuciozne scenske kompozicije dugih kadrova bezličnih praznih prostora, kojima prezentira numinoznost svojega miljea kroz progovaranje o prvoj astralnoj metafizičkoj stanici za netom umrle kojima zaposleni pomagači pomažu pri prelasku iz svijeta živih u svijet umrlih, jednako je takvog eremitsko-doxovskog estetskog koncepta i melankolična Loweryjeva interpretacijski subverzivna indie-afterlife meditacija A Ghost Story. Nošenje s gubitkom voljenih, ali i pokušaj fokalizacije istog iz perspektive samog bestrasnog, osamljenog i izgubljenog preminulog (u ovom slučaju placeless soul - žrtve nesreće) kao ganutljive nevidljive i neosviještene postmodernističke heterotopijske prisutnosti, prezentirani su upravo začudnom imobilnošću i rezonantnom prenaglašenom sporošću – umješno izbjegavši zamku da pri balansiranju na rubu eksperimentalne vježbe (testirajući nestrpljivijeg gledatelja) potone u istu, odnosno postigavši ciljani emotivni impakt u portretiranju krhkosti i svrhovitosti egzistencije.

   © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2018.

Piše:

Katarina
Marić