Sugestivna završna sekvenca
Julien u sredini (Jusqu à la garde), red. Xavier Legrand
-
Nasilje je »način života«… Gotovo da se tu radi o i nekoj life-style kulturi. Posebice u zemlji u kojoj živimo, iako će se njezini glasnogovornici Bogu (posebice Crkvi) zaklinjati da su jedino u što vjeruju – »obiteljske vrijednosti«. Patrijarhat je upravo u sebezvanim katoličkim svjetonazorima opravdavao stanovitu dozu »batine« (za djecu i žene), jer je (pobogu!) i ona »iz raja izašla«.Obitelj je u suvremenosti najčešće – disfunkcionalna. Golo fizičko nasilje tek je jedan od uzročnika raspada te institucije. Ipak, ono je u središtu interesa vrlo zapaženog francuskog prošlogodišnjeg kino-naslova, Jusqu’à la garde, kojeg su ovdašnji distributeri preveli kao Julien u sredini (valjda sljedeći asocijaciju na popularnu tinejdžersku seriju). Antoine Besson (Denis Ménochet) korpulentni je muškarac, izrijekom, cijenjen i u svojomu radnom kao i društvenom okruženju. Sigurnosni djelatnik u bolnici bavi se i sportskim lovom, a svi mu priznaju odlučnost, poštenje i »stav«. Kakav, pak, »stav«? Pa, recimo, takav prema kojemu otac i muž, kao »glava obitelji« mora kontrolirati ponašanje svojih najbližih. Tako će i tjelesno kazniti kćerku koja se ljubila s momkom, a o čemu saznajemo u dugoj uvodnoj sekvenci filma na saslušanju povodom određivanja starateljstva nad zajedničkom djecom Antoinea i supruge mu Miriam (Léa Drucker). Općenito, ova je uvodna sekvenca i najnapornija (najdosadnija?). Međutim, kako je to sigurno znao i redatelj filma, Xavier Legrand, ona je bila neophodna. Moralo se ispričati kakvu traumu donosi razvod i, posljedično, skrbništvo nad djecom. I dok je Joséphine (Mathilde Auneveux) uskoro punoljetna, najvećom je žrtvom ove kino-priče njezin naslovni junak.
Julien (Thomas Gioria) 11-godišnji je dječak na čijem se licu vidi sva patnja. U dogovorenim vikendima s ocem iskazuje se njegova tjeskoba i… nemoć. Nemoć je to i svih onih koji su postali kolateralnim žrtvama raspadnutih obitelji. Nemoć je to i svih onih koji još vjeruju u to najbliskije socijalno jamstvo svog opstanka. Kako će se Julien nositi s time? Najprije ga vidimo kao radosnog dječaka obuzetog, poput mnogih mu vršnjaka, digitalnim igricama. Ali, u suočenju s neshvatljivim mu »igrama« starijih, ostat će djetinje nemušt i… nemoćan. No, nismo li zapravo to i svi mi u izravnom sučenju s neobjašnjivim nasiljem. Ovo, pak, nasilje kod njegova oca stupnjevito će progredirati do uporabe oružja. U završnoj sekvenci, Julien će (slutimo?) ostati ne samo psihički već i tjelesno ranjen.
Kako se Legrand – inače dosad poznatiji kao glumac, a Julien u sredini mu je dugometražni prvijenac – nosi s ovim mučnim, no prevažnim temama? Prvi mu je dio filma najdoslovnije verbalno prenatrpan, tako da ne dočekujemo neku gradnju karaktera. Ipak, već u sekvencama u automobilu, između oca i sina, otkriva se mračno naličje Antoineova »očinstva«. Neurotični ispadi bijesa lagano skidaju masku blagosti (tuposti?) s muškarčeva lica. Fiziognomija Denisa Ménocheta savršeno inkorporira pritajeno nasilje koje će vrlo brzo eskalirati, najprije u verbalnom sukobu s njegovim ocem, a Julienovim djedom. Vrlo će dobro toj naznaci ultimativne sile poslužiti i scena u kojoj Julien bježi pred bijesnim ocem, eda bi pokušao prikriti tajno boravište majke i sestre mu.Sva ova zbivanja utječu naravno i na Joséphine. Ona zanemaruje svoju glazbenu školu, a njezin se odnos s dečkom Samuelom (Mathieu Saikaly) čini grčevitim i posesivnim. Ipak, mnogo je izloženija žrtva, zlostavljana supruga Miriam. Ona će pokušati uložiti i posljednji napor da racionalno riješi nesporazume s Antoineom. Strpljivo podnosi njegovo posesivno grljenje i nada se racionalnom raskidu. No, ovo će biti iluzija; Antoine joj to, naravno, neće dopustiti. Casting je uloge supruge, kao i slučaju Ménocheta, bio doista savršen. Léa Drucker svojim pritajenim seksepilom, ali paćeničkom grimasom, čini se sugestivnim izborom za žrtvu bračnog nasilja. Njezin će se nagon samoodržanja pokazati u završnoj sekvenci, kada prijavljuje nasilnika i spriječava ono najgore. Najgore se, čini se, ipak nije dogodilo. Ili možda, jest? Ne znamo što se zbilo s Julienom.
Motivi filma savršeno se uklapaju i u (ne samo ovdašnji) aktualitet (nepisane) spolne hijerarhiziranosti. Muškarac, »glava obitelji« bavi se »savršeno muškim« hobijem. Lov, naravno, uključuje pušku, neprijeporni falusni ekstenzitet kojime će izrešetati vrata iza kojih se kriju – prema njemu akcidentalni – subjekti te porodice, žena i sin prema kojima se on ponaša kao prema svojemu vlasništvu. Dobar, voljen, priznat, cijenjen… svi se ovi atributi pripisani Antoineu inverzijom zbilje preobražavaju u mračnu podsvijest hijerarhiziranog društva.Film koji se u svojim različitim segmentima činio poprilično plošno izvedenim, u zaključnim se sekvencama razvija u zastrašujući »horror zbiljskog«. Konačno izbijanje posesivnog nasilja supruga zahtijeva intervenciju represivnog aparata. Policija je ovdje u funkciji Superega koji nadvladava ID. Ali… zastrašujuća je šutnja i mrak koja se nadvija nad (konačni?) rasplet i posljednji kadar u filmu. Koliko je ljudi čulo nasilje i na njega nije reagiralo? Hoće li to itko učiniti sljedeći puta kada više ne bude starice preko puta, arapske imigrantice? Xavier Legrand iznio nam je filmski case study nasilja Realnog. Artistička je vrijednost njegova kino-uratka tek gestalt-lik u pozadini ozbiljnosti teme. Autori su filma osebujni zamor pri naraciji ove »studije slučaja« uspjeli kinematografski artikulirati u više negoli sugestivnoj završnoj sekvenci. Konačno, Julien u sredini postavlja pred nas jedno ultimativno pitanje: jesmo li danas uopće sposobni stati na vlastite noge, a ne ostati »skvrčeni u kadi«? NE, nasilje se ne dešava uvijek i samo tek onima Drugima!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. travnja 2018.