Duhovito i živopisno
Majstor lošega filma (The Disaster Artist), red. James Franco
-
James Franco nakratko se ostavio američkih književnih klasika dvadesetoga stoljeća, poput Williama Faulknera (The Sound and The Fury, 2014; As I Lay Dying, 2013) i Johna Steinbecka (In Dubious Battle, 2017) da bi se pozabavio istinskim fenomenom dvadeset i prvoga stoljeća – filmom The Room iz 2003. godine, koji redateljski, scenaristički i produkcijski potpisuje Tommy Wiseau. Gledatelji koji su dobro upućeni u opskurne filmske produkcije te fetišisti filmskog trasha upoznati su s ovim neobičnim i bizarnim uratkom u koji je autor bespovratno utukao šest milijuna dolara.The Room je djelo koje pati od nekonzistentnog scenarija, čiji se zaplet temelji na ljubavnom trokutu, no sama priča sasvim je digresivna. Temeljni zaplet prošaran je nizom podzapleta, kojima nedostaje dramaturške funkcije jer ne doprinose razvoju glavne radnje niti ikada bivaju razriješeni. U dodatku nevolja sa scenarijem treba spomenuti i nebrojene propuste u režiji i montaži, kao i loše glumačke izvedbe te nesuvisle dijaloge. Wiseauov film ulazi u kategoriju filmova toliko loših da su zapravo vrlo zabavni te sasvim neintencionalno smiješni. Navedeno je djelu s vremenom priskrbilo kultni status, a autoru toliko željenu slavu i prepoznatljivost. Kao zanimljivost ostaje činjenica da se o Wiseauu danas malo toga zna, a ono što je poznato često su kontradiktorne i neprovjerene informacije koje su često plod interpretacije i svjedočanstava onih koji su mu bili bliski. Njegova dob, porijeklo, izvor bogatstva, primjerice, ostali su nepoznanica.
Wiseauova velika ambicija i strast da se ostvari u glumačkim i filmskim vodama u filmskim je krugovima poimana kao primjer nepokolebljive strasti prema stvaralaštvu i filmu. O tome svjedoče i uvodno pojavljivanje Kevina Smitha, J. J. Abramsa, Adama Scotta i Kristen Bell, koji komentiraju vlastito viđenje The Room te njegov kulturološki značaj jer se uradak zaista s vremenom pretvorio u pravi kulturni fenomen. Uvodna, dokumentaristička tumačenja iz perspektive stvarnih ličnosti iz svijeta filma ujedno predstavljaju i kontekstualizaciju Francova ostvarenja. Gledatelju se implicitno objašnjava zašto Majstor lošega filma postoji te zašto jedan redatelj pronalazi fascinaciju u snimanju djela o nastanku jednog od najlošijih filmova ikad snimljenih. Majstor lošega filma tako postaje duhovita posveta filmskom entuzijazmu, koja najviše materijala crpi iz memoara The Disaster Artist: My Life Inside The Room, the Greatest Bad Movie Ever Made (2013) glumca Grega Sestera te Toma Bissella i izravne rekreacije prizora iz Wiseauova uratka, što je očigledno predstavljalo velike glumačke izazove za Jamesa Franca i brata mu Davea. Glumačke zadatke izvrsno su obavili, nastojeći se uživjeti u loše i neekspresivne glumačke eskapade iz originalnoga naslova, posebice Franco koji suvereno barata mimikom, gestama i govorom Wiseaua, bez da ga karikira.
The Disaster Artist građen je od triju segmenata. Prvi čin predstavlja sudbonosno upoznavanje Sestera (Dave Franco) i Wiseaua (James Franco) u San Franciscu te posljedično rađanje njihova prijateljstva i začetak suradnje. Ovaj dio redatelj postavlja u maniri sentimentalnih ostvarenja o rađanju idiličnih prijateljstava većih od života, često popraćenih naivnim dijalozima, pa gledatelj ima osjećaj kao da je cijelo vrijeme suočen s pomaknutom, filmskom inačicom stvarnosti. Kao da elementi Wiseauova filma prodiru u Francov film, što nije niti malo slučajno jer Majstor lošega filma dijelom sagledava odnos filmskoga medija te stvarnoga života. Za Wiseaua je to uvijek bilo isprepleteno, što se dijelom vidi i po elementima priče njegova lošeg ostvarenja u kojem se rivalstvo prijatelja zrcali u stvarnom pasivno-agresivnom rivalstvu Sestera i Wiseaua, ponajviše stoga što potonji traži odveć pažnje i odobravanja.
Drugi i najduži čin otpada na odlazak u Los Angeles i pokušaj ostvarivanja glumačke karijere, što se pokazuje kao težak i neizvjestan, gotovo tegoban poduhvat, koji nas ponovno dovodi u okrilje filmske stvarnosti. Potraga Sestera i Wiseaua djeluje kao parodija poznatih filmskih i kulturnih klišeja o nadobudnim mladim ljudima koji dolaze u Los Angeles s nadom i ambicijom da će se ostvariti u tvornici snova. Zato dvojac, koji nema nikakvog iskustva i znanja o snimanju filmova, odlučuje uobličiti vlastito djelo, koje će im pomoći da se probiju u tvornici zabave te posljedično pribave nove poslove. Sam proces nastanka pun je bizarnih situacija, konflikta, nerazumijevanja te općenito nepoznavanja produkcijskih zakonitosti. Treći čin otpada na segment priče nakon što je snimanje završilo te događaja uoči, tijekom i nakon premijere The Room.Francov odnos prema liku i djelu Tommyja Wiseaua dvostruko je kodiran. Redatelj istodobno ismijava i ironizira ono čemu se divi. S jedne strane je prisutna fascinacija predanosti i strasti prema ostvarivanju vlastitoga sna, a s druge je strane sumanuta tvrdoglavost, nedostatak znanja i talenta. Cjelina je nedvojbeno duhovita i živopisna, ritam i struktura dobro izbalansirani, tako da nema praznoga hoda. Redatelj nikada ne uspijeva uistinu ući u dubinu svojih likova. Oni su svedeni na predmete fascinacije, no pored toga nam ostaju strani i nedokučivi. Zato Majstor lošega filma ostavlja dojam ostvarenja koje igra na kartu površinskog dojma. Unatoč tom prigovoru, posrijedi je vrlo solidno ostvarenje koje vrijedi pogledati te svakako jedan od boljih redateljskih pokušaja Jamesa Franca.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. travnja 2018.
