Dokumentarno i intimno intonirani segmenti
120 otkucaja u minuti (120 battements par minute), red. Robin Campillo
-
Robin Campillo, francuski filmaš marokanskog porijekla, pažnju je na sebe usmjerio drugim dugometražnim ostvarenjem Eastern Boys (2013). Posrijedi je djelo u kojem razmatra problematiku homoerotske žudnje, imigracije te kapitalističkog poslovnog svijeta. Spomenuta tri elementa međusobno su prožeta u priči koja sagledava odnos postarijeg poslovnog čovjeka Daniela te Mareka, mladića iz Ukrajine, koji preživljava u Parizu tako što pruža seksualne usluge muškarcima. Redatelj naglasak stavlja na oblikovanje karakternih studija te višeslojno profiliranje likova. Neposredno pristupa materijalu kao da želi sugerirati „isječak iz života“. S Eastern Boys Campillo se nametnuo kao jedan od perspektivnijih filmaša u kontekstu suvremene francuske queer produkcije. Posrijedi je reputacija koju je nastojao potvrditi te učvrstiti svojim trećim filmom – ambicioznim 120 otkucaja u minuti.Autor se nastavlja baviti preokupacijama koje je naznačio u prethodnom ostvarenju – nijansama ljudskih odnosa, vezom kapitala i seksualnosti (ovdje u kontekstu bolesti), problematikom rase, klase i roda. 120 otkucaja u minuti, međutim, smješteno je u osobit povijesni kontekst – posrijedi je početak devedesetih godina prošloga stoljeća u Francuskoj, koji je obilježen snažnim djelovanjem tamošnje podružnice organizacije ACT UP. AIDS Coalition to Unleash Power osnovana je 1987. godine u New Yorku, a u desetljeću koje je, među ostalim, ostalo upamćeno po epidemiji AIDS-a, sa svrhom povećavanja vidljivosti oboljelih u društvu. Također je posrijedi razdoblje koje je obilježila konzervativna politička administracija Ronalda Reagana, retradicionalizacija te jačanje kršćanskoga fundamentalizma u Sjedinjenim Američkim Državama. Reganizam je u svojoj reakcionarnosti pokazivao zazor prema seksualnim manjinama te svemu onome što prema njegovu nahođenju prijeti idealnoj američkoj obitelji. Tako je ignorirao i spomenutu epidemiju, a isto je nastavila činiti također konzervativna administracija Georgea H. W. Busha, koje je uslijedila nakon Reaganove ere. Politička taktika poricanja značila je da ono o čemu ne želite govoriti, ne postoji. U krajnjoj konzekvenci, to je značilo i ignoriranje seksualnih manjina, njihova položaja i političkih prava. Dodatna i nikako bezazlena posljedica toga bio je i odnos ministarstva zdravstva te farmaceutskih kompanija prema oboljelima. Lijekovi su bili neučinkoviti, procesi testiranja novih lijekova predugo su trajali, a farmaceutski lobiji kalkulirali su koliko su im isplativa istraživanja na novim medikamentima s obzirom na potencijalnu bazu korisnika. Iz New Yorka, ACT UP širi se i ostatkom svijeta, pa je tako njegovo aktivističko djelovanje bilo karakteristično i za Francusku u doba Mitterandova stolovanja. Inače je život ove organizacije solidno zabilježen na filmu, pa treba izdvojiti dva dokumentarca: vrlo dobri United in Anger: A History of ACT UP (2012) Jima Hubbarda te izvrsni How to Survive a Plague (2012) Davida Francea.
Campillov film funkcionira kao djelo koje nastoji potaknuti činove sjećanja na osobit aspekt povijesti dvadesetoga stoljeća te ga možemo shvatiti u kontekstu otvaranja određene problematike pamćenja te tendencije da ona nađe svoje mjesto u kolektivnom pamćenju. Posrijedi je borba protiv AIDS-a te borba za prava seksualnih manjina. Svrha je potaknuti promišljanja o razmatranoj problematici te je učiniti vidljivom, napose kroz propitivanje revolta, borbe za kolektivno dobro, osobnih proživljavanja te odnosa farmaceutskih kompanija i lobija naspram rizičnih te oboljelih skupina. Posrijedi je iznimno važna tematika, tim više što smo posljednjih dana suočeni s rezultatima istraživanja koji pokazuju da pojedine farmaceutske kompanije smatraju da ne treba vršiti istraživanja vezana uz određene bolesti jer za plasman lijekova ne postoji šire, dakle profitabilno tržište. Odnos kapitala i liječenja također predstavlja jedno od područja razmatranja Campillova filma, pa djelo podcrtava inertnost farmaceutskih tvrtki i nestrpljivost pacijenata koji nemaju vremena čekati, kao i pokušaj da pronađu zajednički jezik.120 otkucaja u minuti problematiku pamćenja postulira kroz odnos fakcije i fikcije: povijesno ovjeren okvir služi redatelju i scenaristu za kontekstualizaciju niza fiktivnih životnih sudbina i međuljudskih odnosa, koji upućuju na nizove društvenih i kulturnih problema karakterističnih za određeno razdoblje. Sudbine fiktivnih likova pritom autoru služe da bi živopisnije dočarao problematiku te time snažnije djelovao na gledatelje. Sa svojih sto i četrdeset minuta trajanja, djelo nastoji ponuditi panoramski zahvat u djelovanje pariške podružnice ACT UP, prilikom čega je društveno-kolektivni segment kontrapunktiran intimnom ljubavnom pričom novopridošloga Nathana (Arnaud Valois) te borbenog aktivista Seana (Nahuel Pérez Biscayart). Ritam djela je spor, no izbalansiran, polagano se grade tenzije, a redateljeva odstupanja od strogo pravocrtnog iznošenja radnje cjelini također daju dozu dinamizma.
Unatoč teškoj i depresivnoj problematici, Campillo ne želi gledateljima ponuditi sumoran film. Bolest i umiranje konstanta su u životima protagonista, no upravo vjera u mogućnost da se nešto može promijeniti, da se treba boriti i protestirati, cjelinu puni dinamizmom. Stoga politički i egzistencijalno odgovorno ponašanje daje protagonistima nadu. S obzirom na potku o aktivizmu, djelo je danas više nego aktualno jer smo sve više svjedoci pasivnosti masa i pojedinaca. Iz 120 otkucaja u minuti neprestano probija vitalistički prkos, a taj je dojam dodatno potaknut redateljevim izravnim, realističkim pristupom. Sastanci u prostorijama ACT UP-a gotovo su dokumentaristički neposredno postavljeni. Kolektivna priča potom biva neprestano ispresijecana intimnim i intimistički intoniranim segmentima emocionalnog zbližavanja protagonista, a potreba za drugim ukrštena je s motivom smrti, koja neprestano vreba.Kolektiv je glavni lik u filmu. Zato u otvaranju, u kojem jedan od aktivista objašnjava pravila ponašanja skupini novih članova, naglasak biva stavljen na skupinu. Međutim, Campillo ne nudi esencijalističku sliku, ne nastoji kolektiv svesti pod zajednički nazivnik, niti ga prikazati kao homogenu zajednicu. Njegove pripadnike čine ljudi različitih dobi, klasne pripadnosti, rasnih i etničkih obilježja. Kao što društvo s obzirom na epidemiju AIDS-a iskazuje različite oblike borbe za moć te odnosa moći, tako niti organizacija nije lišena različitih dinamika međuljudskih odnosa, koncepcija djelovanja, simpatija i antipatija, prilikom čega do izražaja dolazi dobra karakterizacija likova. Stoga 120 otkucaja u minuti nastoji ponuditi mozaik iskustva te u tome vrlo dobro uspijeva.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. travnja 2018.
