Zanimljiv redateljski iskorak
Muzej čudesa, r. Todd Haynes
-
Todd Haynes voli se poigravati filmskom klasikom u skladu s postmodernim tendencijama pastiširanja te katkada zna ostaviti dojam kao da bi najradije živio i djelovao u prvoj polovici prošloga stoljeća, ali s mogućnošću otvorenog progovaranja o tematici i problematici koja je u to vrijeme bila tabuizirana. Neka od njegovih najznakovitijih ostvarenja vrve kako stilskim i oblikotvornim tako i tematskim referencama na filmsku klasiku, napose onu koja ulazi u domenu žanra melodrame. Primjerice, Daleko od raja (Far from Heaven, 2002) u stilskom sloju predstavlja pastiš melodrama Douglasa Sirka, s posebnim idejno-tematskim i fabularnim poveznicama naspram dvaju bitnih Sirkovih ostvarenja – Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955) i Imitacija života (Imitation of Life, 1959), koje sada iščitava iz queer i feminističke perspektive. Navedeno je dodatno razrađeno u Carol (2015), koja djeluje onako kako bi je 2015., da je živ i da još uvijek djeluje, snimio sam Sirk. Oba djela radnje smještaju u pedesete godine, otkrivajući redateljevu fascinaciju ranijim desetljećima dvadesetoga stoljeća te njihovom kulturom i stilom života, napose puritanskim svjetonazorom, buržujskom represijom i hipokrizijom.U Haynesovu opusu Muzej čudesa (2017) može naoko djelovati kao poprilično neobičan projekt. Posrijedi je ekranizacija dječjega romana Wonderstruck (2011) pisca i ilustratora Briana Selznicka, koji se posljednjih godina nametnuo kao jedan od najpopularnijih autora dječje književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Redateljev zaokret prema dječjem filmu svakako predstavlja stanovito iznenađenje, međutim Selznickova priča, koja je temeljena na arhetipskim obrascima potrage, dotiče se nekih tematskih i problemskih uporišta koja inače uočavamo u redateljevu opusu. S druge strane, vremenski razvedena priča koja teče na dvama temporalno razdvojenim kolosijecima, a koje su i u književnom predlošku bile stilski diferencirane, omogućile su Haynesu da se ponovno prepusti rekreiranju filmskih stilova proteklih razdoblja.
Prva se priča odvija 1927. godine te prati bijeg osamljene gluhonijeme djevojčice Rose (Millicent Simmonds) iz očeva doma u New Jerseyju u kaotični New York kako bi pronašla majku, veliku filmsku zvijezdu Lillian Mayhew (Julianne Moore). U ovom segmentu Haynes radi crno-bijelu posvetu holivudskim nijemim filmovima. Rosein narativ lišen je dijaloga i bilo kakvog oblika unutardijegetičkoga zvuka. Jedino mu je dodana glazbena podloga u formi izvandijegetičkoga zvuka, koja vješto tumači ili sugerira o čemu likovi govore ili što u određenom trenutku osjećaju. Zbog naravi snimanja i fotografije, ovaj segment djeluje ritmički nešto brži, kao što je u slučaju nijemoga crno-bijeloga filma inače bio slučaj. Rosein dolazak u New York pun je očuđenja gradskoga prostora, što je odlično dočarano glumačkom kreacijom Simmonds. Pošto naglasak nije na dijaloškom segmentu, redatelj se uvelike oslanja na ekspresivnost njezina lica. Međutim, sama lišenost dijaloga te unutardijegetičkoga zvuka izravno nas uvodi i u subjektivne sfere protagonističine doživljajnosti. Pedantno (re)kreiranje stilskih i idejnih obrazaca nijemoga filma (melodramatski intoniran odnos majke i kćeri; Rose u kinu gleda film Kći oluje s Lilian u glavnoj ulozi, u kojem se ona bori protiv vremenske nepogode da bi spasila svoje dijete dok je u stvarnom životu napustila djevojčicu) ipak ne predstavlja svrhu samo sebi jer upućuje na lišenost jednog osjeta u svijetu protagonistice.Druga narativna linija odvija se 1977. godine te u variranom obliku ponavlja bijeg i potragu iz prve priče. Benu (Oakes Fegley) u prometnoj nesreći pogiba majka (Michelle Williams) te on bježi iz Minnesote u New York kako bi pronašao oca. Pritom mu uvelike odmaže činjenica da je netom oglušio zbog udara groma. Haynes u ovom narativnom rukavcu pribjegava suprotnom postupku od onoga u Roseinu narativu. Benov dolazak u New York, koji je živ i dinamičan, ljetno uzavreo, ponovno je izveden u maniri očuđenja gradskoga prostora, no naglašeni su gradski zvukovi i šumovi kako bi se upravo podcrtala činjenica da Ben više ne može čuti. U skladu s desetljećem, Haynes nastoji pastiširati vizualni stil sedamdesetih pa prevladava fotografija u sepija tonovima, koja daje dojam nostalgičnosti i bajkovitosti. Nizom provodnih motiva redatelj zrcali dvije priče koje se paralelno odvijaju u razmaku od pedesetak godina, a među njima prevladava prirodoslovni muzej kao prostorna točka u kojoj se obje ukrštavaju.
Muzej čudesa predstavlja zanimljiv redateljev iskorak u za njega nova žanrovska područja, no cjelina ostavlja dojam da posrijedi nije jedan od Haynesovih najblistavijih trenutaka. Dvije narativne razine odvijaju se odveć mehanički, bez čvršćih poveznica među njima, a cjelina je ponešto predugačka pa se javljaju problemi s ritmom pripovijedanja. Redatelj je trebao više poraditi na bajkovitom ugođaju i suptilnijim slojevima značenja od onih doslovnih poput potrage za roditeljima, osamljenosti ili lišenosti prijatelja. Stoga Wonderstruck više funkcionira kao pedantna stilska vježba, puna upečatljivih vizualnih detalja, nego koherentno i zaokruženo ostvarenje. Dio krivnje otpada i na Selznickov scenarij jer niti priča izvornika nije posebno inventivna i originalna, kao ni razrješenje Benove očinske nepoznanice, pa je element iščekivanja u konačnici neostvaren.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. veljače 2018.
