Prošlost kao odraz sadašnjosti

Novine (The Post) r. Steven Spielberg



  • Prije nego što se za nekoliko mjeseci vrati u okrilje popcorn produkcije s Ready Player One (2018), koji sudeći prema traileru ne izgleda obećavajuće jer je odveć animiran te nalikuje videoigri, Steven Spielberg još je jednom svijetu morao potvrditi da je mnogo više od pukoga filmskoga zabavljača. Omiljeni redateljev način da to pokuša dokazati jest posezanje za ozbiljnim povijesnim pričama, često preuzetima iz američke povijesti, kao što je slučaj bio s Amistadom (1997), Spašavanjem vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998), Lincolnom (2012) i Mostom špijuna (Bridge of Spies, 2015). Autorova je filmografija gotovo pedantno podijeljena na zabavljačke naslove, kojima je uostalom i gradio redateljsku reputaciju, te ozbiljna ostvarenja kojima je nastojao potvrditi autorsku crtu stvaratelja kojeg treba shvatiti ozbiljno.

    Pritom bode u oči činjenica da se Spielberg u ovom drugom segmentu stvaralaštva malokad istinski zanimao za suvremenu i aktualnu problematiku, koja je redovito ostajala izvan domene njegova interesa, kao da je posrijedi pretežak zalogaj za njega. Tijekom posljednjih tridesetak godina u Americi i svijetu odvijale su se znakovite i korjenite društvene, kulturne, političke i gospodarske promjene, koje je redovito zaobilazio. Naspram toga, utočište je pronalazio u prošlosti. No kada se pobliže sagledaju njegovi povijesno intonirani filmovi, nije teško uočiti da u njima prošlost redovito korespondira sa sadašnjošću, odnosno da prošlost služi kao svojevrsna promatračnica za sadašnjost.

    Spielberg posredno, maskirajući problematiku u povijesno ruho, progovara o određenim pojavama i tendencijama uočljivima u suvremenoj američkoj kulturi. Međutim, i dalje ostaje otvorenim pitanje zašto se ne može izravno suočiti sa suvremenošću, čemu paralizirajući strah od suvremene problematike, nego to čini posredno odnosno izmješteno, tako što se neprestano vraća u prošlost. Nju pak redovito sagledava idealistički i anakrono jer u prošlim događajima traži potvrde za uzlete ljudskog, napose američkog nacionalnog duha, kao potvrdu da se treba osloniti na uzore iz prošlosti kako bi se prevladalo nezavidno stanje u sadašnjosti. Pritom je baratanje poviješću svedeno na otrcanu maksimu da je ona učiteljica života. Primjerice, Spašavanje vojnika Ryana, Lincoln ili Most špijuna patriotske su bajke koje se ispod navodno ozbiljne površine puno ne razlikuju od ostalih filmskih bajki u redateljevu opusu. Spielberg redovito voli podgrijavati američki liberalni patriotski duh, pirkati ga na laganoj vatri, podučavati i docirati.



    Navedeno je sasvim primjenjivo i na Novine, koje se bitno ne razlikuju od spomenutih naslova te pokazuju brojne dodirne točke s njima - kako na tematsko-idejnom, tako i na stilskom planu. Predmet interesa je Washington Post u prijelomnom trenutku njegova postojanja, kada je novine nakon suicida Philipa Grahama preuzela njegova supruga Katharine (Meryl Streep), koja do tada nije imala nikakvih poslovnih iskustava nego je svoju društvenu reputaciju, kao nekakva američka Clarissa Dalloway, stekla organiziranjem raskošnih prijema u svojoj rezidenciji. Washington Post će svoju pravu afirmaciju doživjeti tek nakon događaja iz Spielbergova filma, koji su doprinijeli da postanu mnogo više od lokalnih novina, ali kao što znate, to je predmet filma Svi predsjednikovi ljudi (All the Presidents Men, 1976) Alana J. Pakule. U Novinama se sagledava afera oko Pentagon Papers koji su procurili u javnost te razotkrili apsurdnost američke vojne intervencije u Vijetnamu, a njihovo objavljivanje uzrokovalo je prijetnju vlasti da će novinare i izdavače izvesti pred sud. Navedeno je redatelju okidač da povuče paralele s američkom sadašnjošću.

    Pritom su uočljiva dva plana. Prvi se bavi odnosom medija i vlasti, odnosno politike. Postavlja pitanje koliko je kompatibilno prijateljstvo između novinara, urednika, izdavača i političara, jer film naivno sugerira da bi mediji trebali predstavljati korektiv vlasti, što je - priznat ćete, možda nekad i funkcioniralo no danas je prošlo svršeno vrijeme. Novinarska etika, problematika cenzure te objektivnog izvještavanja trenutno je više nego aktualna i Spielberg to shvaća, pa vuče paralele s Trumpovom Amerikom. Prilikom toga, figura labilnog te osvetoljubivog Richarda Nixona, koji stoluje u Bijeloj kući, uvelike korespondira s današnjom administracijom Donalda Trumpa, manipuliranjem javnoga mnijenja te fabriciranjem lažnih vijesti.

    Drugi se plan odnosi na položaj žene u društvu, napose u poslovnom svijetu i politici, čime se također povlače paralele s mizoginom Trumpovom erom. Otac Katharine Graham je obiteljsku tvrtku prepustio njezinu suprugu, a nakon njegove smrti ona se na svakom koraku suočavala s muškim omalovažavanjem i neprihvaćanjem. Stoga su Novine ujedno i djelo o protagonistici koja osvještava svoj položaj u društvu te u konačnici preuzima vlast nad vlastitom pričom, iako je očišćena od svih kontroverznih segmenata kako bi jednostavnije potvrđivala redateljevu potku. Meryl Streep poprilično dobro prikazuje postepenu preobrazbu protagonistice od nesigurne i neodlučne osobe u odgovornu i angažiranu. Pritom je mnogo uvjerljivija od Toma Hanksa, koji se previše trudi grlenim glasom, a koji je na rubu iritantnog.



    Osim navedenoga, ostalo je vrlo predvidljivo - počevši od prepoznatljivog i katkad bljutavog spielbergovskog patosa, za koji se uvijek nadamo da će izostati, no redatelj si ne može pomoći. Film slijedi određenu šablonu temeljenu na već viđenim modelima iz sličnih ostvarenja: ambiciozni urednici, istraživački novinari, doušnici, negodovanje vlasti. Sve je posloženo vrlo pregledno i linearno-kronološki, bez pretjeranih sižejnih i stilskih poigravanja. U stilskom sloju Spielberg nastoji pastiširati karakteristike angažiranih trilera iz sedamdesetih godina, s prepoznatljivom fotografijom Janusza Kaminskog, no ne čini li to uvijek (Most špijuna, Munich)?

    Novine nikako nisu dosadan film, no malo veća doza inovativnosti, kreativnosti i neočekivanosti ne bi bila naodmet.


    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2018.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji