Društvena kritika europske ksenofobije
Iz ništavila, r. Fatih Akin
-
Dok gledate kako se radnja filma Iz ništavila razvija, neprestano imate dojam da će se cijela situacija prometnuti u migrantsku inačicu Death Wish (1974) Michaela Wintera u kojem se nabrijani Charles Bronson krvavo osvećuje zlikovcima koji su mu ubili suprugu te silovali kćer (u ožujku izlazi remake koji potpisuje Eli Roth s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi). Djelo se cijelo vrijeme poigrava konvencijama filma osvete te gledatelja drži u stalnom iščekivanju da će se Diane Kruger u određenom trenutku preobraziti u žensku inačicu Bronsona, tim više što - odaje dojam, teško kontrolira tugu i srdžbu. No, redatelj ipak ne upada u klopku niskih strasti.
Fatih Akin se u Iz ništavila nastavlja baviti svojim interkulturalnim fetišima, sagledavajući suvremeni odnos njemačke i turske kulture na njemačkom području kroz prizmu egzila i migracija, generacijskih odnosa, kulturnih razlika te modernizacijskih procesa. Redatelja redovito zanimaju strane, koje ne sagledava dijadno suprotstavljeno. Putem prikaza njihova ukrštavanja i prožimanja, kao i propitivanja akulturacije te sraza tradicije i modernosti, zanimaju ga mogućnosti dijaloga i razumijevanja te prihvaćanja, kao što je slučaj bio u njegova dva možda ponajbolja filma – Glavom kroz zid (Gegen die Wand, 2004) i The Edge of Heaven (Aud der anderen Seite, 2007). Problematika migracija danas je aktualnija no ikada, što je redatelju došlo kao naručeno jer okvirno njegova priča počiva na korištenju nekoliko stereotipa, no spašava je dobro pogođen trenutak. Stoga vjerujem da će se o filmu još mnogo pričati, posebice nakon što je dobio Zlatni Globus prije nekoliko dana u kategoriji najboljega filma izvan engleskoga govornoga područja.
Prolog djela izravno nas uvodi u problematiku: posrijedi je sretna i vedra slika vjenčanja između njemačke djevojke Katje (Diane Kruger) i mladića kurdsko-turskoga porijekla Nurija (Numan Acar), koja se odvija u zatvoru jer budući suprug služi kaznu zbog dilanja droge. Pretpostavljamo da će njegova prošlost možda imati utjecaj na daljnji ishod njihova bračnoga života. Nakon toga Akin priču postavlja kao triptih. U prvome dijelu predstavlja se gotovo idiličan obiteljski kontekst: Katja i Nuri dobili su sina Rocca, a on ima vlastitu firmu od koje solidno žive. Sve to biva uništeno eksplozivnom napravom koja je postavljena pred Nurijevu radnju.
Društveni kontekst pažljivo je ocrtan: dok se Katja suočava s nepremostivim gubitkom, policija istražuje slučaj te češlja Nurijevu prošlost, uvjerena da će u njezinoj kriminalnoj pozadini pronaći rješenje nepoznanice. Drugi čin usmjeren je na prikaz procesa suđenja bračnom paru neonacista koji su postavili bombu ispred zgrade, sa svim njegovim apsurdnostima. Osobito je impresivna scena u kojoj majka mora slušati detaljno i iscrpno svjedočenje policijske forenzičarke o ozljedama koje je eksplozivna naprava uzrokovala na tijelu njezina sina. Stroga glumačka kontrola Diane Kruger (ovo je njezina prva uloga na njemačkom jeziku) je izvrsna. U trećem i završnom dijelu, protagonistica odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke i ući u trag osobama koje su je trajno unesrećile.Akinova se priča razvija na dva kolosijeka. Prvi ima trilerske obrasce jer se traga za počiniteljima terorističkoga čina, a potom se s iščekivanjem očekuje razrješenje sudskoga procesa, da bi u posljednjem dijelu bili u nedoumici kako će i hoće li protagonistica uopće reagirati. Navedeno je dobro dočarano tempom pripovijedanja, odnosno specifičnim ritmom koji redatelj nastoji ostvariti. Prvi dio je sporiji: nakon tragedije život postaje bolno i sporo prolaženje vremena. Drugi dio je napet i dinamičan, kadrovi su sporiji, rezovi ekspresivniji, proživljavanja likova naglašena su krupnim planovima i dubinskom kompozicijom pa u sudnici često imamo prvi i drugi plan – svjedoka te odvjetnike, kako bi se snažnije istaknule Katjine reakcije. Treći dio, koji se odvija u turističkim predjelima Grčke, ponovno je sporiji kako bi se podigla tenzija vezana uz Katjine namjere, dok istodobno odgovara odmorišnom kontekstu priče. Akin i ovdje ostaje vjeran sebi jer završni činovi njegovih uradaka često bivaju izmješteni iz Njemačke.
Druga razina priče odnosi se na prikaz tegobnoga procesa žalovanja. Gubitak životnoga smisla i uporišta signaliziran je Katjinim izostankom menstruacije, koju u završnici filma dobiva, dakle u onom trenutku kada je donijela odluku kojim bi putem njezin život trebao krenuti.
Kao i u prethodnim ostvarenjima, Fatih naznačava promjene između generacije roditelja i generacije djece. Dok je prva još uvijek suzdržava te se drži svojih okoštalih tradicija, djeca pokazuju novi senzibilitet. Tako Nurijevi religiozni majka i otac žele sina i unuka sahraniti u Turskoj, a na sprovodu punica prigovara Katji da bi njezin unuk i dalje bio živ da je ona bila dobra supruga i majka. Katjina majka Annamarie neprestano prigovara kćeri da si je uništila život time što se vezala uz muškarca kriminalnih i nenjemačkih korijena.
Pošto su likovi ujedno i tipovi, mali Rocco trebao bi predstavljati entitet pomirenja i sklada: novi integrirani naraštaj koji sintetizira njemačko i tursko. Znakovito, on biva ubijen, samo što u kontekstu problematike terorizma redatelj sada mijenja perspektivu. Opasnost za interkulturno povezivanje ne dolazi izvana, odnosno od migranata koji u ksenofobnim narativima bivaju prikazivani kao pošast koja će uništiti europsku kulturu te njezine tradicije i vrijednosti, nego iz Europe same. Ona također ima svoje teroriste, pa Akin sagledava rastuću ksenofobiju unutar Europe te pojavu neonacističkih i tvrdokornih nacionalističkih trendova, koji niskim strastima iz prikrajka raspiruju mržnju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2018.
