Ima li mjesta za glazbu u realističnom filmu?

Agape, red. Branko Schmidt

• 
  
  Agape Branka Schmidta priča je o tamnoj strani svećenstva, ali i hrvatskog društva: o pedofiliji, homofobiji, nasilju, netoleranciji, nerazumijevanju – najmanje o onome što nosi naslov filma. Kako bi nas uvjerio da donosi realnost, redatelj je film gotovo lišio glazbe. Ovakav postupak nije ništa novo u suvremenom hrvatskom filmu. Iako bi se kod nekih moglo učiniti da je riječ o financijskoj snalažljivosti i štednji, dosljedno izbacivanje (neprizorne) glazbe u filmovima Branka Schmidta (Metastaze, 2009. i Ljudožder vegetarijanac, 2012.) otkriva da je riječ o umjetničkoj preferenciji. Stoga niz uspješnih filmova nameće pitanje koliko je uopće glazba potrebna u ovakvom tipu filma.

  Mnogi redatelji pokušavaju uklanjanjem glazbe postići realnost, a kao rezultat dobivaju primjetno nametnutu tišinu koja djeluje artificijelno. Rijetki poput Schmidta uspijevaju diskretno ukloniti glazbu iz filma na način da ono što film prikazuje i dalje djeluje prirodno. Iako Agape zbog same teme sadrži čak i manje prizorne glazbe (u teretani i kafiću) od dvaju navedenih prethodnica, u njemu nam glazba manje nedostaje. Schmidt je vješto nadomješta nizom trikova i čini film više glazbenim no što uistinu jest.

  
  
  Prvi postupak koji primjenjuje je zamjena glazbe zvukovima određene frekvencije i promjenjive visine. Upravo  njima film i započinje kako bi najavio pokušaj prikaza realnosti, no način na koji su zvukovi doneseni i montirani čini ih potpuno umjetnima. Zvuk motora kojeg vozi glavni protagonist - svećenik Miran, zvuk koji će tijekom filma postati simbolom njegovih frustracija, primjer je umjetnički tretiranog zvuka svakodnevnice. Nakon par scena u kojima uz motor čujemo i preostale prometne zvukove, on naglo biva ostavljen da sam odjekuje poput jauka dok nam se na isto tako naglo zacrnjenom ekranu ukazuje naslov filma. Slijedi mukla tišina, a povratkom slike i daljnjim pokretanjem vizualnog redatelj niže zvukove, glazbu i govor koji nam ocrtavaju radnju i predstavljaju glavni lik: crkvena glazba, orgulje, služenje mise. Ovaj postupak najavljuje film koji će glazbu predstaviti na posve drugačiji način.

  Tijekom ostatka filma ima tek par sekundi prizorne glazbe, a dominiraju zvukovi. Mnogi redatelji uz svoje pozitivne likove vežu glazbene motive i teme, dočim im negativce predstavljaju zvukovi. Stoga ne čudi da su likovi u Agape vezani uz zvuk jer ni za jednoga se ne može reći da je isključivo pozitivna ličnost. Možda scena koja sadrži nešto najbliže glazbi je ona u kojoj Miranova simpatija, dječak Gabrijel, recitira Hvalospjev ljubavi. Pjevnost teksta koji Gabrijel recitira djeluje poput a cappella izvedbe. Tim više što njegove riječi kao da odjekuju i ječe u totalu spleta željezničkih pruga na kojima se nalazi s Miranom.

  
  
  Schmidt je posegnuo za dobro poznatim postupkom uklanjanja neprizorne glazbe u svrhu postizanja realnosti, ali nije se htio u potpunosti odreći auditivne uloge koju glazba inače ima. Najprije  ju je prenio na zvukove. Mnogim redateljima se ovo zna obiti o glavu, pa im filmovi naposljetku djeluju bučno. Schmidt svoje zvukove postepeno uvodi, naglašava ih, izolira i ponavlja poput glazbenih motiva te oni gledatelju postaju jasnim simbolima i nositeljima skrivenih značenja. Malo koji redatelj se odlučuje na postupak uporabe govora kao nadomjestka glazbi. Pri ovome je potrebno smisleno u scenarij ubaciti tekst koji ima dozu pjevnosti i/ili ritmičnosti. Schimdt u tome uspijeva.

  Iako u filmu koji ima želju prikazati realnost nije potrebno izbaciti svu glazbu te ga činiti poput kazališne predstave, minimum neprizorne glazbe za dojam realnosti je poželjno, stoga i često. Film u kojemu su samo govor i zvukovi može djelovati realnije i više nalikovati svakodnevnici, ali nosi i opasnost da će djelovati kao dokumentarni film ili vješto montirana reportaža. Činjenica da Schmidtovo nadomještanje glazbe zvukovima i govorom odgovara gledatelju na način da ne osjeća da filmu nešto nedostaje niti da mu je nešto na silu uklonjeno, pokazuje da je glazba filmu kao umjetničkom mediju itekako potrebna, bilo da je poput glazbe Richarda Wagnera ili one Johna Cagea.

  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2018.

Piše:

Lucija
Šoštarić