Problemi distopijskoga svijeta
Tajna broja sedam (What Happened to Monday), red. Tommy Wirkola
-
Europska kinematografija uskočila je na distopijski kolosijek da bi spekulirala o mogućim scenarijima koji će Europu zadesiti u drugoj polovici dvadeset i prvoga stoljeća. Distopija uvijek operira na temelju pokazatelja iz sadašnjosti, koji predstavljaju autoru ili autorici poticaj da pokuša zamisliti kako će svijet izgledati u neposrednoj budućnosti. Iznimka nije niti film Tommyja Wirkole, norveškog redatelja koji je ostao upamćen prema bizarnom hororu Dead Snow (2009) u kojem grupicu norveških studenata medicine u snijegom i ledom okovanom području napadaju nacistički zombiji. Osnovni poticaj je ekološko-demografske prirode. Čovjekovo pretjerano korištenje fosilnih goriva i općenito zagađenje Zemlje dovelo je do uništenja ekosustava te povećanja temperature, što je imalo dvojake posljedice. Propast poljoprivredne proizvodnje nastojala se nadomjestiti stvaranjem genetski modificiranih vrsta, što se pokazalo uspješnim, ali je zajedno sa zagađenjem ostavilo posljedice po ljudsku festilnost. Počelo se rađati više djece s fizičkim anomalijama. Europa također bilježi (pre)velik rast stanovništva, koje naravno treba hraniti. Stoga vrla ekološka aktivistica Nicolette Cayman (Glenn Close) gura zakon „jedna obitelj-jedno dijete“. Bračnim parovima koji ne poštuju zakon dodatna djeca bivaju oduzeta te u vladinim servisima zamrznuta do trenutka kad se situacija na Zemlji ne popravi.Europska unija je u budućnosti pretvorena u Europsku Federaciju, dakle čvršće povezanu zajednicu različitih država, no kao zanimljiva činjenica navodi se da bilježi vrtoglav rast stanovništva. Iz današnje perspektive svjesni smo da Europa manje-više odumire te da većina država ima negativan prirast. U Wirkolinoj priči nekotrolirano se razmnožava siromašno stanovništvo koje živi po rubnim gradskim i državnim okruzima, no navedeno očito ima veze s migracijama i egzilantima, što filmu daje neokonzervativan prizvuk te upućuje na stvaranje ozračja neprijateljstva u ovo nesigurno doba. Pažljivim promatranjem gledatelj može uočiti u završnici djela da na popisu kremirane djece prevladavaju slavenska imena, napose ona karakteristična za područje Balkana. Nije zapadna Europa ona koja se pari i nekontrolirano množi, nego divlji i nekultuvirani istok, koji predstavlja prijetnju stabilnosti i progresu pa ga Europska Federacija nastoji obuzdati.
Distopija je kao književni i filmski podžanr redovito bila strogo dijadno strukturirana. Spomenuto znači da postoje likovi koji zastupaju nezavidno i nepromijenjeno stanje jer im to odgovara - kapital je u njihovim rukama kao i resursi, te oni koji žele promjenu jer smatraju da je sustav nepravedan i opresivan. U Tajni broja sedam to je simplificirano postavljeno kao opreka između države i građana; bogatih, ambicioznih i častohlepnih političara te siromašnih populacija koje su se našle na udaru. Pritom je država inkarnirana u perfidnoj i demonskoj Nicolette Cayman, koja se u nastojanju rješavanja nepoćudnoga stanovništva koristi metodama kojih se ne bi postidjeli niti najzagriženiji nacisti, samo što tu nastaje problem logičke prirode. Država koja u tolikoj mjeri ima razvijen sustav nadzora stanovništva ništa ne zna o njezinim kriminalnim i nemoralnim aktivnostima. Dijadna struktura sugerirana je i prostornim sferama odvijanja priče. Siromašni i ljudima zakrčeni te derutni gradski okruzi kontrapunktirani su njegovom ušminkanom, kapitalističkom centru u koji se može ući tek nakon sigurnosnih provjera i zadovoljenja određenih kriterija.Da se razumijemo - nije Tajna broja sedam dosadan film. Ima tu zanimljivih i poticajnih elemenata i detalja, nezanimljivo i rutinski postavljenih akcijskih prizora, no cjelina odveć doslovno slijedi žanrovske konvencije te pretjerano polarizira situacije i likove, dok su potonji poprilično plošni. Sedam sestara blizanki koje se nađu na putu Caymanovoj, glumi Noomi Rapace (Muškarci koji mrze žene, Prometej), no ona doživljava više promjena u frizurama i odjeći nego što su posrijedi karakterno zanimljivo skicirani profili. Kako radnja odmiče, tako postaje jasno da je redatelju više stalo do akcije nego problema distopijskoga svijeta koji su u uvodu postavljeni.
Film Wirkole cijelo vrijeme igra na patetičnu i sentimentalnu kartu obitelji kao najmanje ćelije društva, pa je država zao mehanizam koji ljudima uskraćuje slobodu da imaju obitelj kakvu žele. Neprestano se u djelu naglašva da djeca nemaju mogućnost imanja braće i/ili sestara te da su braća morala biti razdvojena, što ide do te mjere da u pojedinim situacijama stječete dojam da se Tajna broja sedam pretvara u agitprop za pronatalitetne pokrete. Gledatelj se cijelo vrijeme pita što je s kontracepcijom i jesu li ti ljudi pobogu za nju čuli. S obzirom na to da se radnja odvija pedeset godina u budućnosti, bilo bi za očekivati da su se uz sve civilizacijske i tehnološke inovacije razvili i mnogo sofisticiraniji i učinkovitiji mehanizmi zaštite od neželjene trudnoće.Mnogo veći problem po ostvarenje ipak predstavlja strukturiranje priče, koja je krajnje nelogična i motivacijski nesuvisla. Postoji razlog zašto su vlasti pronašle sedam sestara koje su se godinama uspješno pretvarale da su jedna osoba. No taj razlog, koji predstavlja narativni okidač, toliko je neuvjerljivo postavljen da kada ga otkrijete u završnici počinjete se pitati - čemu sve ovo? Scenarij Maxa Botkina i Kerry Williamson postulira loš plot twist u kojem osoba izdaje svojih šest sestara zbog muškarca kojega voli te blizanaca koje nosi pa ide pronevjeriti nezamislivu sumu novca da bi se dodvorila ludoj političarki. Oprostite na spoilanju, ali meni se čini da je scenaristički dvojac bio na nekim opasnim halucinogenima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2017.