Magličasti otisak neuspjele dagerotipije

Filmofeel Fest (1.-10. 12. 2017.) Egon Schiele: Smrt i djevojka (Egon Schiele: Tod und Mädchen), red. Dieter Berner; Žena na srebrnoj ploči (Daguerrotype/ Le secret de la chambre noire), red. Kiyoshi Kurosawa



  • Na prvom izdanju Filmofeel Festa prikazano je dvadesetak aktualnih europskih naslova, od kojih poneki na drugačiji način niti ne bi došli do domaćih kino-dvorana.

    Provokativan, kontroverzan, šokantan, ekstreman, ekscentričan, razuzdan, lascivan, skaradan, radikalan, perverzan, incestuozan, devijantan, dekadentan – samo su neki od epiteta kojima je i u belle epoquei i u suvremenosti počesto prozivan prokleti umjetnik bečkih secesionista, ekspresionista i modernista Neukunstgruppea Egon Schiele – ambivalentna i prijeporna osobnost koju Dieter Berner u svom vizualno nadmoćnom djelu Egon Schiele: Smrt i djevojka oslikava tipično biopički, bez traga rečene kontroverznosti; kao pristalog i šarmantnog probisvijeta i bonvivana (u interpretaciji Noe Saavedre), bez natruha potencijalnih tormentnih iščašenosti i znanih deformiteta psihizama, vidljivih već u samoj slikarevoj avangardnoj i skandaloznoj ostavštini.



    Tako nekovencionalni i sablažnjujući umjetnikovi likovi grozničavih pogleda i distorziranih, drhtavih, sinkopiranih kontura, natopljeni eksplicitnim eroticizmom i bremeniti simbolizmom thanatosa, lamentnog mementa morija – poglavito dekompozicijskog čupanja iz zemaljskih ljepota, sažetog u čestom kasnomedijevalnom motivu smrti i djevojke (najpoznatije u počestim sugestivnim i distinktivnim obradama Hansa Baldunga Griena), u formi upečatljivog isječka evolviranog iz dance macabrea - a koji i kod Schielea omažno dobiva svoje mjesto u istoimenoj slici te posljedično naslovu filma, kod Bernera nažalost manje rječito zbore i približavaju kompleksnost svoga tvorca – radije služe samo kao krasne slike u uopće vrhunskom i besprijekornom produkcijskom dizajnu i prava je šteta da je prilika za demistificiranjem Schieleova lika i djela ponovno ostala propuštena.

    Poznata je preduga ekspozicija prvih, dagerotipijskih fotografija, unikatnih i rađenih na zrcalnoj srebrnoj površini, zbog čega je bila nužna strpljiva i mukotrpna posvemašnja nepokretnost snimanog modela budući da bi i najsitniji i najnehotičniji pokreti izazivali nepopravljiv izmagličasti i nejasan refleksni zapis, te prvotni motivi češće i jesu bili neživi objekti.

    Iako žive u suvremenosti, u istom svijetu kreću se i likovi somnambulnog naslova renomiranog japanskog redatelja Kiyoshija Kurosawe Žena na srebrnoj ploči, no njihovo svojevrsno zaustavljanje u svjetonazoru i estetici sredine 19. stoljeća evocira i atmosferu onomad popularnih i uvijek intrigantnih gotskih motiva (primjerice, zalutali mladić u ukletoj kući koja, izgleda, potkopava i iscrpljuje životnu silu iz svojih stanara, potencirajući svojevrsno prijenosno, zarazno ludilo, sadističko-mazohistički odnosi, fatalna zaljubljenost, kao evokacije Poeovih Usherovih); nažalost finalno rezultirajući začudno demode i ridikuloznim naslovom, donekle atmosferičnim no glumstveno i scenaristički posvemašnje promašenim (posebice katastrofalna Constance Rousseau).



    Tako imperativna nepomičnost slikopisne vintage-tehnike postaje metaforom za sam stagnatan i inertan film koji ne zadovoljava ni svoju ezoterijsku niti pak intelektualnu stranu, koje – čini se, pokušava propitkivati i koje su obećavale puno no ponudile ništa, te se opasno približile mogućnosti da u svijesti gledatelja ostane samo magličasti otisak, baš poput kakve neuspjele dagerotipije zbog meškoljenja svog modela - u ovom slučaju upravo nestrpljive i vjerojatno iziritirane publike.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji