Moralne zasade državnih vođa

Dani norveškog filma (22.-25.11.2017.): Kraljev izbor (Kongens nei), red. Erik Poppe; Slijepa (Blind), red. Eskil Vogt



  • Na ovogodišnjim Danima norveškog filma, za razliku od lanjskih Večeri (koje su pripremile pet naslova), izbor aktualne norveške kinematografije ponudio je više dugometražnih i kratkometražnih uradaka, među kojima su se posebno istaknuli Kraljev izbor (Kongens nei) Erika Poppea iz 2016. te Slijepa (Blind) Eskila Vogta iz 2014.

    Ovogodišnji prednominacijski norveški kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, Kraljev izbor klasična je ratna drama sporog no tenzičnog i neprestano intrigantnog tijeka radnje koja se fokusira na nekoliko prvih dana okupacije Norveške od strane Njemačke u travnju 1940. - tzv. Weserübung operacijom, kad je kralj Haakon VII. odbio predaju zemlje, što je postao nacionalni duhovni simbol otpora okupatoru (iako je isti finalno ipak slomljen). Time ovaj pristao i uredan, Oscar-friendly naslov ilustrativno prezentira ne samo norvešku sudbinu u Drugom svjetskom ratu nego propituje i moralne zasade državnih vođa – neovisno o tome radi li se o monarsima ili vladama.

    Pritom svakako treba spomenuti vrhunsku glumu Karla Markovicsa (koji je između ostalog briljirao i u Oscarom ovjenčanim Krivotvoriteljima /Die Fälscher, 2007/ Stefana Ruzowitzkyog, primjerice) koji svom liku dobrog Nijemca pridaje dovoljnu dozu kompleksnosti da iskače među ostalim prezentiranim karakterima; baš kao i umješno uprizorene scene bitki – poglavito onu norveškog potapanja invazivnog broda odnosno zračnog napada u vrsnoj i dojmljivoj fuzijskoj sprezi sa sugestivnom glazbom Johana Söderqvista (a koja evocira daleke odjeke kultnog modernističkog remekdjela Passacaglie Krzysztofa Pendereckog).

    Intrigantan pak stiliziran redateljski prvijenac znanog stalnog scenariste Joachima Triera - Eskila Vogta (Reprise /2006/, Oslo, 31. august /2011/, Louder Than Bombs /2015/, Thelma /2017/), Slijepa je naslov snovite kvalitativnosti i fragmentarnih impresija koje pažljivom promatraču namah hintaju, naznačuju i(li) otkrivaju fikcionalnost većine svojih protagonista – mahom izvedenih inteligentnim i opservativnim tranzicijama (primjerice nenadanim promjenama spola djeteta ili pak scenografije i lokacije usred razgovora likova) – što jest zgodna tricky dosjetka, no ujedno kod gledatelja može izazvati osjećaj distanciranosti od promatranih predočenih karaktera (poglavito pridoda li se rečenome hladan look interijera kroz fotografiju stalnog suradnika ponajboljeg suvremenog redatelja Yorgosa Lanthimosa - Thimiosa Bakatakisa).

    Priča o iznenada oslijepjeloj spisateljici također njen hendikep (uz spretnu prezentaciju dezorijentiranosti i svakodnevnih izazova i poteškoća) promatra i metaforički - socijalnu izolacijsku alijenativnost kao krucijalan problem suvremenosti.

    Ellen Dorrit Petersen (najpoznatija po psihološkom hororu Shelley /2016/ Alija Abbasija) zanimljivom i upečatljivom, eteričnom i gotovo albino-nadrealnom pojavom minuciozno prezentira svoju melankoličnu junakinju te svakako pridonosi općem pozitivnom dojmu kako samog djela, jednako tako i Vogta stavljajući u red ne samo iznimnih i pažnje vrijednih scenarista nego i zanimljivih redatelja, odnosno uz Kraljev izbor dostojno prezentirajući iz godine u godinu rastuću distinktivnost recentne nordijske kinematografije.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2017. 

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji