Za bolji svijet

Zagreb Film Festival (11. – 19. 11. 2017.); natjecateljski program PLUS: Vincent (Vincent et la fin du monde), red. Christophe Van Rompaey; Ljeto 1993. (Estiu 1993 / Summer 1993), red. Carla Simón

• 
  
  Četvrtu godinu zaredom sastavni dio Zagrebačkoga filmskog festivala jest i natjecateljski program PLUS, namijenjen ponajprije srednjoškolcima i mladima, premda je prikladan i za odrasle. Ove je godine prvi put skupina srednjoškolaca bila selekcijski žiri. Odabrali su pet filmova još proljetos, a da su to dobro učinili pokazalo se time što je potom dva odabrana filma - španjolski Ljeto 1993. i francusko-belgijski Vincent, Europska filmska akademija nominirala u kategorijama najboljih otkrića, odnosno najbolje europske komedije. Ocjenjivački žiri programa PLUS ZFF-a pobjednikom programa proglasio je Vincenta. Film Vincent premijerno je još ljetos prikazan na Pulskom filmskom festivalu, također u programu za mlade.

  U filmu je svijet i društvena stvarnost sagledana očima 17-godišnjega dječaka Vincenta. Kroz to očište gledatelji su uvučeni u radnju filma, da bi se postepeno ta perspektiva širila, zaplitala i otplitala kada bi se pojavljivali mnogi novi likovi u filmu. Upravo to otkrivanje i mnogi obrati daju dinamiku i brz tempo filmu. Vincent je pretjeran pobornik za ekološki red i pod svaku cijenu želi učiniti svijet boljim, spasiti ga, pa čak i mišlju da bi na to mogao utjecati svojim suicidalnim postupcima i pismima koje želi ostaviti. Živi u Belgiji s mamom, poočimom i dvjema polusestrama, a svatko ima svojih problema, posebice emocionalnih. U toj disfunkcionalnoj obitelji ipak ima povezanosti, pa si u krajnjim situacijama pomažu. U nenadani posjet stiže im Nicole, mamina polusestra i Vincentova krsna kuma, koja ga vodi u Pariz. I tada počinje najduži dio, film ceste, s mnogim peripetijama i crnohumornim situacijama. Alexandra Lamy izvrsno utjelovljuje tetu Nikki, mladi Spencer Bogaert odlično se snašao u ulozi Vincenta, a Barbara Sarafian prenaglašava posesivnu i nesretnu majku.

  

  Jean-Claude Van Rijckeghem napisao je dobar izvorni scenarij u kojem ništa nije predvidljivo i jednostavno. Naizgled jaki likovi postaju slabi, a onaj koji odustaje, u biti ima najviše snage i hrabrosti za sve. No pokazuje se kako svima nedostatak ljubavi u ranijim životnim razdobljima stvara bol i nepodnošljive situacije u sadašnjosti, te želju za povratkom u sigurno, davno okružje i mjesto vezano za rano djetinjstvo. Rane valja iscijeliti.

  Christophe Van Rompaey uspio je redateljskim postupcima postići ravnotežu između snažnih dramskih dijelova i komičnih, ublažavajućih sekvenci s duhovitim dijalozima u napučenom filmu od dva sata trajanja, ali bez praznoga hoda. Međutim, karakterizacija likova, osim glavnih – Vincenta, mame i tete, nije dovoljno razrađena pa ostaju samo kao skice i njihovi kontrapunkti. A ekološko osvješćivanje i zalaganje za bolji svijet i njegovo spašavanje ostaje gledateljima za razmišljanje i djelovanje.

  Intimna redateljičina autobiografska priča

  
  
  Drama Ljeto 1993. snimljena je u okolici Barcelone na katalonskome jeziku i španjolski je kandidat za Oscara. No taj se debitantski film redateljice i scenaristice Carle Simón, rođene 1986. godine, već ovjenčao s desetak nagrada, među kojima su u Berlinu Grand prix za najbolji film u programu Generation Kplus i nagrada redateljici za najbolji prvi film, te u Odessi za najbolji film.

  To je vrlo osobna intimna redateljičina autobiografska priča, duboko dirljiva i snažna, iako se poetikom i estetikom na prvi pogled čini jednostavnom, dokumentarističkom, ali vrlo lijepom. Pastoralno okruženje dočarava izvrsna fotografija, a kamera posebice blisko prati likove, čime pojačava izražajnost šutnje i geste, osobito glavnoga lika, šestogodišnje djevojčice Fride koju iznimno dobro utjelovljuje vrlo nadarena Laia Artigas.Mnogo toga je u 1990-im godinama bilo prešućivano, skrivano, pa se bez riječi, samo pojedinim krupnim kadrovima vađenja krvi naznačuje mogućnost bolesti. Frida je živjela u Barceloni dok joj majka nije umrla od side, a postojala je opasnost da je i ona HIV pozitivna. Kratko potom ostala je s bakom i djedom u istom gradu, uz koje se osjećala dobro. No morala je otići živjeti na selo kod ujaka Estevea (David Verdaguer), njegove žene Marge (Bruna Cusi) i njihove trogodišnje kćeri Anne (Paula Robles). Ondje je imala bolji, novi život, bolji svijet za odrastanje.

  

  I u toj se obiteljskoj drami gleda na svijet dječjim očima - Fride koja se teško navikava na novu sredinu, nove roditelje i sestru i koja u sebi skriva duboku bol zbog smrti vlastitih roditelja i usamljenosti koju osjeća. Ta snažna unutarnja previranja zatomljuje pretvarajući se da je snažna, ne plače, te imitira odrasle onako kako ih je doživljavala dok je živjela s majkom. I nehotice izaziva probleme u druženju i igri s Annom u lijepim gustim šumama, na potoku, te u pokušaju odlaska. Nova obitelj nastoji joj pomoći, a ona se u sebi lomi.

  Svi su glumci dobri i uvjerljivi, no mala Laia Artigas doista briljira u izražavanju svih nijansi proživljavanja boli, dječjoj prgavosti i teškom prilagođavanju. Ona uistinu nosi film i svaki kadar s njom je itekako pomno osmišljen. Mala Anna je zadivljeno slijedi kao uzor starije sestre. To ljeto bilo je velika životna prekretnica za dijete u društvu s tabuima glede bolesti. Frida je srećom ostala zdrava, a zdravo okruženje puno ljubavi i strpljivosti polako je otopilo njezinu zatvorenost i donijelo prijeko potrebne suze kojima je konačno smogla snage isplakati svoju bol. Ono što čini film posebnim jest i to da nema ni patetike ni melodramatičnosti, nego je to jednostavno svjedočenje patnje djeteta koje se postupno prilagođuje i prihvaća novu obitelj.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 30. studenog 2017.

Piše:

Marijana
Jakovljević