Tipičan produkt svoga doba
Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express), red. Kenneth Branagh
-
Ubojstvo se događa negdje oko željezničke postaje Vinkovci. Vlak zapne u lavini između postaje Vinkovci i postaje (Slavonski) Brod. Ostaje stajati na mostu iznad strmoglave litice, u okruženju koje je vrlo nalik na švicarske Alpe. CGI majstori dali su si velikoga truda da ravnu Slavoniju pretvore u planinski lanac prekriven masom snijega da vam postane hladno već od samoga pogleda. Gledatelju koji je imalo upoznat s geografijom sve skupa djeluje poprilično bizarno. Ubojstvo u Orient Expressu Kennetha Branagha svojom okovanošću snijegom i ledom najavljuje zimu – doslovno i u filmskom smislu, a mi možemo postaviti opravdano pitanje što nova ekranizacija klasika detektivnskoga žanra Agathe Christie može značiti današnjim gledateljima, napose onima mlađe generacije, naviknutima na animirane visokobudžetne spektakle?
Staromodna igra detekcije miljama je daleko od onoga što je trenutačno atraktivno u Hollywoodu i što se dobro prodaje. Unatoč tome što film gotovo puca po šavovima od pretrpanosti sadašnjim i bivšim glumačkim zvijezdama, navedeno se ne čini dovoljnim razlogom da publika bjesomučno pohrli u kina. Premda, a što je i bilo za očekivati, Fox od Herculea Poirota želi stvoriti novu filmsku franšizu - kad slavni detektiv napusti nesretni vlak u Slavonskom Brodu, već mu stiže telegram da se brzo uputi u Egipat jer, eto, dogodio se novi zločin na Nilu. Stoga Ubojstvo u Orient Expressu više trebamo shvatiti kao pokušaj da se suvremena publika senzibilizira s osobnošću i metodama ekscentričnoga Poirota te da se istraži tržište za naredne nastavke.
Branaghov film ipak po nečemu predstavlja tipičan produkt svoga doba. Orijentacijski totali, često snimani iz gornjeg rakursa, prikazuju vlak kako juri egzotičnim i divljim pejzažima nekultiviranoga Balkana. Međutim, posrijedi je loše animiran vlak koji djeluje kranje distraktirajuće i iritantno, gotovo kao krik u noći dok napadno animiran klizi CGI planinskim vrletima. Općenito su orijentacijski segmenti filma loše, odnosno neuvjerljivo izvedeni, a tu ponajprije mislim na gradske panorame Jeruzalema i Istanbula u svom nedorađenom CGI barbarizmu, koji je gotovo nespojiv sa staromodnim štihom koji djelo svim silama nastoji zadržati, ali ipak s mjerom opreza - da ne bi izgledao odveć anakron suvremenoj publici. Istodobno, Poirot se nastoji postaviti kao više akciji sklon junak, što također predstavlja podilaženje publici.
Film je podijeljen u tri segmenta, a s obzirom na misterij koji iziskuje razrješenje, naracija je morala biti strogo linearno-kronološki raščlanjena kako bi se zadovoljile konvencije žanra: nakon što se događa zločin, koji uvjetuje narativnu progresiju te predstavlja narativni okidač, slijedi istraga u kojoj se dokazi i mogućnosti multipliciraju u više narativnih podrukavaca da bi se u konačnici u razrješenju stopili u jedan. Jedino odstupanje od stroge pravocrtnosti je nekoliko vrlo konvencionalno režiranih crnobijelih analepsi, koje su sasvim mogle biti izostavljenje. Prolog filma je vezan uz jeruzalemski segment, koji Branagh koristi kako bi gledatelje upoznao s likom istražitelja te da postavi osnovne konture njegove ličnosti. Epilog služi za postavljanje naznaka o nastavljanju priče u budućim filmovima. Središnji dio vezan je uz zbivanja u vlaku te središnju enigmu koja se nastoji razriješiti. Jeruzalemski, istanbulski i balkanski segment nisu lišeni ocvalog orijentalizma i egzotizacije, bez imalo ironijskog prizvuka ili pokušaja da se prevrednuju ili propitaju.
Branagha nažalost ne zanima razvijanje potencijalno bogatih idejnih slojeva te se mahom usredotočuje na postavljanje i insceniranje arhitektonike istrage, čime temeljno stvara djelo za ne osobito zahtjevne gledatelje za dosadna nedjeljna kišna i vjetrovita poslijepodneva kad se ništa zanimljivije ne nudi u kinodvoranama. Pritom redatelj vrlo samodopadno voli inscenirati sebe u ulozi slavnoga detektiva. Nisam baš uvjeren da je Branaghovo utjelovljenje Poirota najsretnije izvedeno. On je već sam po sebi pomalo iritantan lik, a u Branaghovom utjelovljenju postaje još iritantniji. Redatelj je očito mislio da je ovo njegov show, a da su glumački suputnici ovdje tek statisti, iako se prevario.
Primjerice Michelle Pfeiffer, koja se u posljednje vrijeme podosta reaktivirala (Majka), vrlo je efektna, a standardno i Judi Dench. Johnny Depp vrlo je blizak glumačkom manirizmu, pod čijim teretom posrće u posljednje vrijeme, a Penelope Cruz je dopala pomalo plošno napisana uloga, kao i Willema Dafoea. Općenito su sporedni likovi zanimljivije ispali zbog glumačkih kreacija nego scenaristički dobro obrađenih likova, jer ih je većina ostala plošna, često bez upečatljivih detalja koji bi ih učinili živopisnima. Zato ne bismo mogli reći da je film dosadan, no nedostaje mu napetosti i mesa, djeluje odveć praznjikavo za vlastito dobro, sa zbrzanom završnicom u kojoj se priča razvodnjuje postavljanjem moralne problematike. Sličan je problem redatelj imao i prije dvadesetak godina, kad je radio ekranizaciju romanesknog klasika Frankenstein – moderni Prometej Mary Shelley (Mary Shelley`s Frankenstein, 1994).
Kroz cjelinu provlače se dvije ideje – rasna problematika koja na kraju ne vodi nigdje te propitivanje (ne)moralnosti čina lišavanja druge osobe života, kao i nemogućnost da se uvijek crnobijelo sagleda kompleks krivice. Potonja je do vrhunca dovedena u bizarnoj sceni u završnici u kojoj istražitelj osumnjičene posjeda za stol postavljen pred ulazom u tunel, pa vam skoro dođe da si postavite pitanje - kamo vozi ovaj vlak?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. studenog 2017.
