Hladnoća okruženja
Tijelo i duša (Teströl és lélekröl), red. Ildikó Enyedi
-
Suvremeni mađarski film vrlo sadistički voli gledatelje mučiti s prizorima ubijanja i čerečenja životinja. Primjerice, Bijeli bog (Fehér isten, 2014) Kornéla Mundruczóa izravno nas je i poprilično naturalistički uveo o kontekst ilegalnih borbi pasa te nam prouzročio neviđene noćne more. Nakon ogledavanja ovogodišnjeg mađarskog kandidata za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskoga govornoga područja – Tijela i duše (Teströl és lélekröl, 2017), pitam se nije li redateljica Ildikó Enyedi željela gledateljima zgaditi meso te ih potaknuti da eventualno promisle o promjeni vlastitih prehrambenih navika opredjeljivanjem za vegetarijanstvo.Njezino je djelo prepuno životinjske simbolike: radnja se otvara prizorom u snijegom prekrivenoj idiličnoj šumi u kojoj se u međuigri nalaze jedan jelen i jedna srna. Posrijedi je očito vanjska narativna linija koja obgrljuje unutarnju jer se središnja priča s vremena na vrijeme prekida povratkom na okvirnu naraciju za koju se potom ispostavlja da predstavlja san koji istodobno i identično sanjaju glavni protagonisti. Smirujući šumski prizori u oštrom su kontrastu s temeljnim mjestom radnje unutarnje naracije.
Djelo Enyedi pomaknuta je ljubavna priča, smještena u osobit kontekst klaonice goveda pa je isprepletena prizorima klanja, rezanja, iznutrica i krvi koja se slijeva po podovima, odajući sasvim neromantično okruženje. Napučena je živopinim likovima, koji se nalaze u isprepletenim prijateljskim ili ljubavnim odnosima, a mjesto okupljanja zaposlenika je klaonička kantina, što je autoričin humoran postupak jer tamo se često jedu juhe, variva i povrtna jela te vode tračerski razgovori: očito malokome prija meso s obzirom na mjesto zaposlenja. Klaonica tako predstavlja specifičan mikrokozmos ljudskih interakcija i odnosa u kojem se susreće dvoje glavnih protagonista – recimo društvenih i emocionalnih otpadnika zbog svojih hendikepa.
Edre (Géza Morcsányi) je postariji financijski direktor klaonice u okolici Budimpešte, oduzete ruke, koji vodi miran i osamljenički život građen na ustaljenoj rutini odlaska na posao, posjeta lokalnim orijentalnim restoranima brze prehrane te gledanja televizije u stanu. María (Alexandra Borbély) mlada je i nova zaposlenica zadužena za kontrolu kvalitete, koja se vrlo striktno drži uputa i pravila o radu te održava minimalan kontakt s kolegama. Njezin je problem u Aspergerovu sindromu, pa ima poteškoća u ostvarivanju međuljudskih interakcija i neverbalnoj komunikaciji. Često pokazuje ponavljajuće obrasce ponašanja, odnosno opsesivno-kompulzivne karakteristike, što je naglašeno njezinim ustrajalim čišćenjem mrvica kruha sa stola te slijeđenja poslovnih pravila, a što joj daje privid održavanja kontrole nad vlastitim životnim procesima. Dakle, javlja se dvoje ljudi koji su generacijski razdvojeni, imaju različite društvene i profesionalne pozadine, no povezuje ih otuđenost te osjećaj izoliranosti, koji nastoje prevladati.
Sumorno ozračje klaonice, kao poprišta malograđanskih tračeva, podvala, sitnih interesa i besmislenih razgovora, redateljica kompenzira humornim akcentima, kojima je ozbiljna priča protkana. Netko noću krade iz klaoničke ljekarne prašak za parenje, što uvjetuje besmislenu policijsku istragu, no i narativni rukavac koji je dramaturški višak jer ničemu ne pridonosi, nigdje ne vodi, niti ima ikakvo konkretno razrješenje. Krađa potiče angažiranje psihijatrice, koja je doduše kao lik odveć stereotipizirana fizički i ponašajno, da izvrši psihološku procjenu zaposlenika. María cijeli dan provodi u lokalnoj prodavaonici glazbenih albuma preslušavajući ih, dok zaposlenici doživljavaju blage oblike živčanih slomova. Međutim, najbolji humorni učinci ne postižu se u navedenim primjerima nego probijaju iz neočekivanih reakcija protagonista koji ne znaju kako međusobno komunicirati, dok istodobno iskazuju iznimnu potrebu za pažnjom. Pritom je redateljica uspješnija u postavljanju i razvijanju središnjeg odnosa nego u skiciranju radnoga konteksta klaonice, koji često počiva na spletu viđenih situacija i tipova likova (šovinstički kolega, neugledna radnica zaljubljena u šefa, trofejna tajnica).
Prostorna dimenzija filma vrlo je precizno postavljena te predstavlja važan segment u postuliranju njegova idejnoga sloja. Veći dio djela uključuje tri prostora. Prvi je javni prostor klaonice, koji simbolizira ljudsko društvo i interakcije, barem onako kako implicitno poimaju glavni protagonisti. Krvavo i brutalno ozračje ujedno upućuje na ljudsko stanje te otkriva svijet unutarnjih proživljavanja i strahova Endrea i Marije. Zato su klaonici suprotstavljeni idilični i snježni šumski prizori kao projekcija idealnog stanja međuljudskih odnosa i afektivnih veza, pa se naturalističko ukrštava s lirski intoniranim. U stvarnom životu njihovo povezivanje teče sporo, što je naznačeno isto takvim ritmom, no u snovima sve je puno jednostavnije i brže. Zatim prostori u kojima likovi obitavaju predstavljaju čimbenike njihove metaforičke karakterizacije. Endre živi u socijalističkom bloku te stanu koji iziskuje renovaciju, čime se smješta u određeni generacijski i dobni kontekst, no to upućuje i na njegov doživljaj sebe i vlastitoga života. Često večeri provodi sam ili pred televizorom ili u orijentalnim restoranima brze prehrane, koji sugeriraju osamljenost te nedostatak društva. Kod Marije sve je novo, čisto, bijelo i svijetlo, što ne upućuje samo na mladost nego i na njezine opsesivno-kompulzivne mehanizme, a stanovita hladnoća koja izbija iz tog okruženja svjedoči o lišenosti prisnijih međuljudskih odnosa.
Iako je film predugačak te ima određenih problema s neujednačenošću, Ildikó Enyedi ima zanimljiv redateljski rukopis koji djelo čini vizualno intrigantnim, s mnoštvo simetrija u kadrovima, a i glumačke kreacije glavnoga dvojca poprilično su dobre, kao i određeni prizori koji svojom neočekivanošću odskaču - poput onoga kada Maria vodi telefonski razgovor dok joj iz prerezanih žila šiklja krv.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. studenog 2017.