Višedimenzionalnost u pristupu osobi i problematici
Još jednom, ali s osjećajem, redatelj Andrew Dominik
-
Problem većine glazbenih dokumentaraca je što su napravljeni prema ustaljenoj šabloni. Posrijedi može biti snimka koncerta ili praćenje procesa nastanka određenoga albuma u kojem su koncertne ili studijske snimke mahom isprepletene s prizorima razgovora s glazbenom zvijezdom. U drugom slučaju dokumentarac rekonstruira karijeru pojedinoga glazbenika ili glazbenice te kreće linearno-kronološki od početka, preko uspona, vrhunca do opadanja i kraja pojedine karijere. Ako su se glazbenik ili glazbenica preselili u viječnost, redatelj razgovara s velikim brojem sugovornika: menadžera, prijatelja, kolega, članova obitelji, a ako je i dalje na životu onda i zvijezda dobiva svoju minutažu. Ovakav linearan pristup, koji isprepliće javnu i privatnu sferu kako bi se stvorila iluzija stvaranja cjelovitijeg i višeslojnijeg pristupa određenom životu, karakteristična je i za biografske glazbene filmove. Često spomenuto rezultira tračerskim i voajerističkim zadiranjem u pikanterije privatnoga života umjesto da se film bavi onim po čemu bi osoba trebala biti upamćena. Standardni obrazac rijetko se mijenja jer ovakav tip filmova mahom nema veće estetske pretenzije: napravljen za fanovsku bazu ili iz perspektive redatelja fana, a može imati i marketinšku funkciju u promociju onoga što glazbenik ili glazbenica trenutačno rade.U Još jednom, ali s osjećajem – dokumentarnom filmu o Nicku Caveu, redatelj Andrew Dominik uspijeva izbjeći šablonizirani i otrcani koncept te gledateljima ponuditi poprilično nekonvencionalan uvid u muzičara u kojem se glazbeno isprepliće s introspektivnim i meditativnim te osobitim oblikotvornim i stilskim postupcima. Dominikovo djelo nema pretenzije prosječnoga gledatelja upoznati s likom i djelom Nicka Cavea, čime se već udaljava od prepoznatljivih konvencija. Malo toga ili gotovo ništa ne saznajemo o njegovom osobnom i glazbenom životu prije 2015. godine niti dobivamo pozadinu njegove karijere s bendom Bad Seeds, jer spomenuto nije bitno za temeljnu premisu djela pošto ono ne nastoji biti inventura nečije glazbene karijere. Stoga film polazi od stajališta da je gledatelj upoznat s likom i djelom Nicka Cavea, ali to može upućivati na još jednu zanimljivu činjenicu.
Iako je glazbenik nesumnjivo središnja instancija djela jer se ono isključivo i precizno bavi njime, možda u njegovoj priči i situaciji redatelj nastoji pronaći nešto univerzalno ili se jednostavno nastoji baviti čovjekom u specifičnom trenutku njegova života. Još jednom, ali s osjećajem usredotočen je na proces snimanja Caveova posljednjeg albuma Skeleton Tree. Rad na njemu započeo je prije tragične smrti petnaestogodišnjeg sina Arthura, ali ga je većinom dovršio u razdoblju kada je prolazio kroz proces žalovanja, što je pronašlo odjeka i u dokumentarcu, koji bismo također mogli shvatiti kao jedan od umjetnikovih mehanizama da se uhvati ukoštac s traumatičnim i bolnim iskustvom.
Dominikov film višeslojan je dokumentarac koji uključuje niz različitih aspekata: posrijedi je djelo koje prikazuje mukotrpan proces snimanja albuma, zatim razmatra osobit aspekt osobnoga života, prikazuje proces žalovanja, ujedno je introspektivna autoanaliza, ali - kao što sam rekao, rad na filmu i sudjelovanje u njemu također predstavlja nastojanje da se prođe kroz proces žalovanja. Navedeni vidovi međusobno su isprepleteni, dodatno osvjetljujući jedni druge.
Pritom je djelo naoko građeno od prepoznatljivih žanrovskih obrazaca: segmenta snimanja albuma u studiju, izvedbi pjesama uživo, razgovora s glazbenikom te njegovim suradnicima i članovima obitelji. Primjetno je da kao govornik dominira sam Cave, dok su uloge ostalih kazivača sasvim reducirane, čime se upućuje na njegovu središnju važnost, ali i na činjenicu da će dokumentarac nastojati staviti naglasak na psihološku dimenziju. Standardne žanrovske sastojke Dominik prerađuje i nadograđuje tako što se neprestano izmjenjuju vanjska i unutarnja perspektiva, pripovijedanje u prvom i trećem licu, čemu pridonosi i osobita metafilmska forma ostvarenja, koja se prožima s idejnom razinom. Još jednom, ali s osjećajem otkriva svoje oblikotvorne šavove, što je uočljivo već na početku: redatelj traži od Cavea da ponovi izlazak iz prostorije, što nas već upućuje na subjektivnu narav i činjenicu da nešto poput objektivnoga dokumentarca ne postoji. Redateljeva perspektiva neprestano se izmjenjuje s glazbenikovom prerspektivom u procesu zrcaljenja kroz prizmu prikaza snimanja samoga filma. Metafilmski postupci nisu uneseni radi pukog efekta i pretencioznosti, nego korespodniraju s procesom introspekcije i autoanalize: metafilmski postupak je autoanalitičan i autoreferencijalan u odnosu na filmski medij, kao što glazbenik ogoljuje svoj subjektivni svijet i proživljavanja pa je zato riječ o filmu višestrukih zrcaljenja. Pritom se Dominikovi razgovori s glazbenikom izmjenjuju s meditativnim i izrazito subjektivno intoniranim pripovjedačem Caveom u prvome licu, koji se javlja u voice-overu te izravno iznosi svoja promišljanja i strepnje: o kreativnoj blokadi, starenju, emocionalnoj praznini te činjenici zašto je uopće pristao na javno razotkrivanje putem medija.
Film je stilski dosljedno i pedantno uobličen. Sniman je u crno-bijeloj fotografiji te djelomično u 3D formatu. Tonovi sive i kontrasti koji se javljaju daju cjelini osobit štih, pa je ona presvučena velom lirizma te često ima meditativan prizvuk. Korištenje 3D-a također upućuje na višedimenzionalnost u pristupu osobi i problematici. Djelo traje preko dva sata te je podosta sporo, no nikako dosadno. Tempo izlaganja kao da je prilagođen polaganom procesu žalovanja te samoanalize.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. listopada 2017.
