Satirička kritika totalitarnih režima
3. Rendez-vous au cinéma (15.10.-16.11.): Kralj i ptica, red. Paul Grimault
-
Iz opskurnosti otkriven francuski animirani klasik Kralj i ptica (alternativnog naziva Kralj i ptica rugalica) izdan je 1980. godine, iako su redatelj i animator Paul Grimault te scenarist (poznati pjesnik) Jacques Prévert rad na njemu započeli još 1948, no zbog financijsko-produkcijskih prepreka ovaj film-dragulj na svjetlo dana čekao je više od 30 godina (iako je 1952. prikazana nedovršena verzija).Polazeći od motiva romanse (i bijega) porculanskih figura pastirice i dimnjačara iz istoimene Andersenove bajke (Hyrdinden og Skorsteensfeieren, 1845), Grimault i Prevert zapravo napuštaju ostatak radnje te grade sasvim navlastito djelo koje s izvornikom jedva da ima veze.
Pastirica i dimnjačar tako postaju subjekti odvojenih slika (i zapravo sporedni i blijedi, neiznijansirani likovi), ulogu savjetodavca koji zakuhava zaplet bajke – porculanskog Starog Kineza u filmu preuzima antička skulptura čangrizavog konjanika, dok razroki sebeljubni filmski kralj baš nikako ne figurira Andersenovom Kozonogom prvom podoficiru vrhovnog zapovjednika sveukupnih oružanih snaga (Gedebukkebeens-overogunder-generalkrigskommandeersergeanten) – zapravo izrezbarenom mahagonijskom satiru na vratima starog ormara.
Naslovna pak ptica također je dodani lik, nepostojeći u priči – brbljavi boemsko-salonski flâneur koji kao rijedak glas razuma odskače neudvornošću, neparazitnošću i neservilnošću prema korumpiranom, dekadentnom i bezdušnom kralju, a ujedno je i komentator i voditelj radnje.
Radije redateljsko-scenaristički dvojac piše svoju priču s minimalnim omažem Andersenu (kroz noćno oživljavanje skulptura i slika reminiscirajući i na bajkopiščevo Cvijeće male Ide /Den lille Idas blomster/, 1835) i zaokrećući ka političkoj alegoriji, mahom prezentiranom kroz iznimno, nadrealističkim i metafizičkim slikarstvom nadahnuto vizualno, inventivnih backgrounda.
(Mnogi ga smatraju i pretečom Miyazakijevkih anime-inspiracija /primjerice, Pokretnog dvorca /Hauru no ugoku shiro/, 2004, u svojevrsnom steampunkovskom spajanju 19.-stoljetnog senzibiliteta sa suvremenim ratnim strahotama.)
De Chirico-Della Francescovske jasne geometrijske perspektive i arhitektura gotovo nepokretnih, statičnih i napuštenih vizura, miješanje vintage baroknog 17. stoljeća s futurističkim i apokaliptično finale s rušiteljskim robotom koji se okreće protiv vlasti evocirajući Langov Metropolis (1927), promoviraju koncepciju nekog drugog, imaginarnog svijeta skrivenog iza stvarnog – kako onog neprolaznih ultimativnih vrijednosti, jednako tako i satiričku kritiku totalitarnih režima kroz figuru kralja kao diktatorskog tiranina (s čitavim podzemljem potlačenog i obespravljenog pučanstva).
Svime navedenim ovo djelo, koje jedva da ima veze s književnim predloškom, biva trajnom filmskom vrijednošću, prepunom nezaboravnih, redom antologijskih scena (slikar koji portretira kralja, šef policije s propadalištem, sat-nosorog …), kao i rijetkom poslasticom - jednako za djecu kao i za odrasle.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. listopada 2017.
