Snažna i moćna forma

23. Drama film festival, 18. – 23. rujna 2017.



  • Smješten na istoku Grčke, tri sata vožnje od Soluna i bliže bugarskoj i turskoj granici nego Ateni, gradić Drama naizgled nema mnogo toga za ponuditi: nema kulturnih znamenitosti, pa čak ni turistički ured; ima jednu papirnicu koja je ujedno i mini-knjižara, gradsku vijećnicu koja povremeno služi kao dom kulture, mali gradski trg i poštu koja radi dvokratno. Ali zato ima festival kratkog filma, i to jedan od boljih takve vrste u Europi! Jednom godišnje u rujnu Drama se pretvara u odredište filmofila koji na jednom mjestu mogu pogledati kompletnu domaću kratkometražnu produkciju i odličnu selekciju inozemnih kratkiša. Ove godine festival je proslavio jubilarno četrdeseto domaće i dvadeset i treće inozemno izdanje, a to je ipak respektabilna brojka. Inicijalno začet kao smotra nezavisnog grčkog filma sredinom 70-ih od strane entuzijasta mjesnog kino-kluba, dogurao je do međunarodne manifestacije koja itekako ima što za ponuditi ljubiteljima kratkog metra.

    Za razliku od primjerice razvikanijeg filmskog festivala u Solunu (ali i mnogo većeg, te organizacijski daleko složenijeg), dramska manifestacija traje svega četiri programska dana i u njima se prikaže nekoliko stotina filmova - što u grčkoj, što u internacionalnoj selekciji, a svakako valja spomenuti da je ove godine posebni popratni program bio posvećen hrvatskom filmu kao zemlji partneru, s ukupno 17 kratkih filmova hrvatskih autora: hvalevrijedan potez. Na trenutke je sve skupa nalikovalo nekadašnjim Danima hrvatskog filma, smotri na kojoj je bilo prikazivano baš sve što se snimilo u proteklih godinu dana, a i nagrada je bilo toliko da je vjerojatno svaki film na maratonskoj završnoj ceremoniji dobio barem jednu. No treba uzeti u obzir da se, s obzirom na viđeno, može odgovorno tvrditi kako se grčki film polako oporavlja od krize i da je nacionalna sekcija bila prilično dobre kvalitete, ali i kvantitete – od početka ekonomskog kolapsa do danas, Grci su u osam godina snimili oko tisuću filmova (igranih, dokumentarnih, animiranih). Primjerice, sjećam se otužne selekcije dugometražnih igranih filmova prije pet-šest godina u Solunu kad su projekcije ometane demonstracijama na ulicama, a od 7-8 filmova (što je otprilike bila prosječna godišnja kvota), teško je bilo reći koji je lošiji. Pomalo ironično, najbolji dio programa bila je retrospektiva Thea Angelopoulosa. Danas je posve drukčije: grčka se kinematografija polako ali sigurno vraća na europsku scenu i ne mora više posezati za starim klasicima jer stasaju nove, mlade snage.

    Kad je riječ o međunarodnoj konkurenciji, organizatori su se potrudili prikazati 58 filmova iz čak 48 zemalja, a s obzirom da je od njih barem desetak bilo odlično, autor ovog teksta iz Drame se vratio vrlo zadovoljan viđenim, iako i pomalo izmoren od četverodnevnog maratona u koji je još trebalo ugurati i popratne programe te posebne projekcije. Odluka da se uz igrane i animirane ne uvrštavaju još i dokumentarni (ili pak i eksperimentalni) filmovi pokazala se dobrom, jer je upravo kratka igrana forma idealan format za svakog redatelja koji želi pokazati da kratki metar nipošto nije manje vrijedan od dugog. Barem iz tri razloga: prvo, pogledaju li se biografije redatelja, ne stoji da je kratkiš tek neka vrsta studentske vježbe za cjelovečernji film. Drugo, kraća minutaža nipošto ne znači slabiju kvalitetu, kao što ni kratka priča nije bolja nego tek drukčija vrsta teksta od romana. I treće, otpada teza da su kratki filmovi samo za probranu publiku, a ne i komercijalna ostvarenja za klasičnu kino-distribuciju. Uzimajući sve to u obzir, blockbuster od 140 minuta ne mora biti nimalo bolji od filma koji traje samo sedam minuta (kao što je to slučaj s Kratkom povijesti princeze X Gabriela Abrantesa koji je osvojio nagradu FIPRESCI za najbolji film u konkurenciji). S obzirom na količinu prikazanog, ovdje će biti prostora samo za letimičan pregled najzanimljivijih ostvarenja, uz nadu da će neka od njih imati i širu distribuciju od ove klasične festivalske.

    Za početak, tu je Igra (Play) Vangelisa Liberopoulosa, iznenađujuće svjež, provokativan, vješto režiran i odlično snimljen polusatni igrani film o zaposlenicima jedne privatne obiteljske korporacije koji dosadu uredskog posla odluče nadomjestiti neobičnim igrama koje nadilaze klasični team-building. Maskiraju se u šašave kostime, igraju se pištoljima na vodu, no ubrzo se stvari otmu kontroli kad na vidjelo izađu animoziteti među zaposlenicima i zabava se počne pretvarati u okrutnu torturu s katastrofalnim posljedicama. Opisati film u jednoj rečenici je teško, ali najpreciznije bi bilo reći da je to spoj luckaste i začudne naracije Yorgosa Lanthimosa (trenutno najoriginalnijeg grčkog filmaša) i Paklene naranče (od kostima do glazbe, Liberopoulos se ni ne trudi sakriti reference na Kubricka). Međutim, Igra nije distopijski film niti puka farsa: to je vrlo precizno artikulirana i iznimno originalno izvedena kritika današnjeg kapitalističkog sustava. Film je u Drami nagrađen najboljim filmom festivala, a osobno mi se čini simptomatičnim kako se grčka kinematografija kreativno razvija „nejunačkom vremenu usprkos“: dok su u nekim ranijim fazama nagrađivani filmovi bili konfuzne, mračne i teško prepričljive, hektične drame (poput recimo Dječaka koji jede hranu za ptice /To Agori Troi To Fagito Tou Pouliou/, red. Ektoras Ligizos), danas se filmaši mnogo otvorenije i lakše nose s društveno-socijalnim reperkusijama društva u kojem žive. Stoga bi Igru svakako trebalo pogledati.

    Iako je među žirijem i publikom mlako prihvaćen, Limbo iranske redateljice Ghasideh Golmakani osobno mi se čini jednim od zanimljivijih ostvarenja festivala. Bivši irački vojnik prebjegao je u Iran, te nakon dva rata (iransko-iračkog i američko-iračkog) odluči na tijelo tetovirati imena svih onih koje je ubio u borbi. Snimljen asketski, u interijeru klaustrofobičnog stana, Limbo ne samo da u 15 minuta sažima svu tragediju blisko-istočnih sukoba, nego svojom grotesknošću zapanjuje gledatelja: tijelo bivšeg vojnika je neobično debelo, gotovo opsceno masivno, a tetovaže su upisivanje smrti na izmučenu kožu. Nije to artizam poput Greenawayeva Tijela kao knjige (The Pillow Book) nego brutalan kraj jednog ispraznog života. Distopijsku prazninu na drugi način otvara još jedna bliskoistočna redateljica - Mounia Akl, filmom Submarine o Libanonu zatrpanom smećem kojem prijeti kataklizma i epidemija kolere, ali glavna junakinja tvrdoglavo odbija otići iz Bejruta. Film je odmjerenog ritma, u kontrastu s apokaliptičnim scenarijem, odlične atmosfere i jasne poante.

    S druge strane, prikazani su filmovi poput Planinara (Montanistas) meksičke redateljice Romy Espinoze u kojem prevladava poetika neobičnosti, otuđenja, narativne konfuzije: pokazuje se da trojica planinara koji su jedini likovi filma možda i nisu stvarne osobe te da se na vrhovima snježnih planina mnogo toga pričinja, a prošlost i budućnost tijesno isprepliću. Od igranih ostvarenja vrijedi još istaknuti odlično poentiranu poljsku dramu Žablji kralj (Zabi krol) Areka Biedrzyckog o online-dateu samohrane majke i muškarca iz udaljenog sela, te poetsku dramu Uže (Verevka) Borisa Dobrovoljskog koja vizualni prosede uspješno preuzima od Tarkovskog, a narativni od Tolstoja. Od animirane konkurencije, jedno od boljih ostvarenja je Sjena nad pragom (Stin nad Prahou) Mareka Bergera koji vizualni prosede kao da je preuzeo od kultnog klasika crtanih romana - Mausa Arta Spiegelmana, a i radnja je smještena u nacističku Njemačku.

    Dobitnik nagrade međunarodnog udruženja filmskih kritičara je već spomenuta Kratka povijest princeze X Gabriela Abrantesa - vrckavo, duhovito, zanatski izvrsno odrađeno, a kreativno lucidno osmišljeno ostvarenje o nastanku poznatog kipa Princeza X rumunjsko-francuskog kipara Constantina Brancusija koja na neobičan način predstavlja portret Marie Bonaparte u obliku falusa. Način na koji je Abrantes u samo sedam minuta šašavo i duhovito, na granici slapstick-komedije i društveno angažiranog komentara ispričao priču o jednom umjetničkom djelu, progovarajući i o statusu umjetnosti danas, potvrda je koliko su kratkometražni filmovi snažni i moćni, zabavni i ozbiljni u rukama dobrih redatelja i scenarista, te da su festivali kratkog metra ponekad sjajna prilika da se podsjetimo kako se u manjim formama katkad može reći i pokazati mnogo više negoli u cjelovečernjem filmu.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 2. listopada 2017.

Piše:

Tonči
Valentić

kritike i eseji