Bijeg od vlastite utopije
Druga strana nade, red. Aki Kaurismäki
-
Mnogi su problemi koji tište svijet u kojem živimo. Unatoč visoko razvijenoj, tehnologijski neslućeno proširenoj, komunikaciji među ljudima raznih rasa i nacija, čini se da zapravo jedni druge ne razumijemo (ili ne želimo razumjeti?). Iako postoji tzv. lingua franca današnjice, tj. operativni engleski jezik za globalno i globalno sporazumijevanje, ipak nam nešto nedostaje. Koji je to missing link? U čemu je najveći nedostatak su-života svih nas na planeti?
U gubitku ljudskosti. Jesmo li još uvijek ljudi koji međusobno raz-govaramo, ili smo tek čvorišta slika i kodova na neljudskoj mreži umjetne komunikacije?
Pomalo patetično, ali nepokolebljivo ustrajno, tragove ljudskosti iščitava svojom umjetnošću – Aki Kaurismäki. Nakon šest godina pauze i filma Le Havre (2011.), ovaj se finski mag ponovno odlučio počastiti nas svojom artističkom vizijom jednog mogućeg, drukčijeg svijeta, solidarnosti. Ponovno se vratio predmetu ondje tematiziranom. Jer, najveće je pitanje suvremenosti – ono imigracije. (Politička filozofkinja, Hannah Arendt upravo će suočavanje s izbjeglicama iščitati ključnim za našu budućnost.) I dok je u Le Havreu protagonist »usvojio« dječaka iz Gabona, u filmu Druga strana nade (Toivon tuolla puolen, 2017) suočeni smo s novom krizom ljudskosti. Naime, Sirija…
Nakon uvodnih kadrova helsinške luke – nostalgičnog toponima iz mnogih Kaurismäkijevih filmova – susrećemo Khaleda (Shervan Haji). Njegovo se lice pojavljuje crno ispod ugljena pod kojim se krio na brodu kojime je ilegalno stigao u Finsku. Khaled je mladić u sredini svojih 20-ih, pobjegao iz ratom razorenog Alepa u Siriji. Njegovo putešestvije nakon obiteljske tragedije u domovini signum je sveopćeg kolapsa ljudskosti s kojom se suočavaju milijuni nesretnih izbjeglica diljem svijeta. Khaled je iz Sirije krenuo sa sestrom Miriam kao jedinom preživjelom. No, negdje na mađarskoj granici (faktografski simptomatično!) izgubio ju je. Njegova potraga za sestrom biti će prva linija filmske priče. Druga je vezana uz 60-godišnjaka Waldemara Wikströma (Sakari Kuosmanen), putujećeg trgovca tekstilom koji odlučuje prekinuti s dotadašnjim životom i ostvariti svoj san. A taj je… voditi restoran. (Unekoliko priča je bliska onoj ranijeg autorova filma Plutajući oblaci iz 1996. kada protagonisti prvoga dijela »gubitničke trilogije« obnavljaju restoran Dubrovnik!)
Dakle, Wikström zaradi novac na pokeru i spreman je za avanturu vođenja restorana »Zlatno pivo«. Naravno, kao i u svakom Kaurismäkijevu filmu ovaj je motiv obrađen u stilu mode-rétro poetike. Protagonist odsjeda u nekom starinskom hotelu, vozi old-timer automobil, a svi su pejzaži kroz koje se kreće reminiscencija na neki davno prošli svijet. Jasno, sve je prepuno melanholije… Niti u Drugoj strani nade autor ne odstupa od svoje »potrage za davno izgubljenim vremenom«.
Fabulativnom konstrukcijom, dakle, Kaurismäki uvezuje te dvije priče u jednu. Njegova je dijegeza – iako ponekad pomalo prepletana grotesknim okolnostima – i ovdje motivirana i razumljiva iz organske ideje samoga filma. A ta je: pokazati da još uvijek postoji ljudska suosjećajnost, kao i – solidarnost. Povezanost je dvojice protagonista nagovještena ranim vizualnim znakom susreta na cesti, da bi se negdje pri sredini filma razvila u prepoznatljivu inačicu Kaurismäkijeve poetike (i patetike!).Polumračni su interijeri osvijetljeni blago pastelnom fotografijom Tima Salminena, stalnoga autorova snimatelja. Likovi u jasno ocrtanim miljeima uvijek reminisciraju o prošlosti, a neka je pritajena sjeta ono što boji teksturu gotovo svakoga kadra. Njihove, pak, priče o budućnosti uvode nas u osobne snove, a koji se približuju još jednom toponimu iz nekog prošlog svijeta – utopiji. Upravo će jednu takvu utopijsku zajednicu satkanu od prijateljstva formirati Wikström, njegovi kuhar, portir i konobarica s odbjeglim Khaledom. Svi će se aktivno uključiti i u ostvarenje njegove namjere – pronalaska izgubljene sestre.
Naravno, Kaurismäki ne bio onaj koji jest, kada vizualnost teksture ne bi upotpunio svojim prepoznatljivim auditivnim koloritom. Filmska je pripovijest organski isprepletena prizorima glazbenika koji izvode svoje pjesme u nekim dramatski najvažnijim momentima dijegetske linije. Niz pomalo opskurnih finskih country i blues izvođača u Drugoj strani nade podcrtao je ozračje toliko važno za mentalni i duhovni sklop autorske poetike. A to je ono po čemu će Kaurismäki i ostati toliko prepoznatljivim. Kao i kod njegova američkog prijatelja, Jima Jarmuscha, glazba nije tek popratni zvuk koji pojačava dojam narativne linije, već stoji samostalno kao element sam ideje filma. Naravno i ovdje je prisutan modé-retro. Jukeboxi, starinski radio-prijemnici, plesnjaci iz nekih davnih vremena… Ultimativna nostalgija!
No, jedan je moment ovoga puta, u Drugoj strani nade onaj koji posebno nelagodno ocrtava upad realnosti u uvijek stilizirani Kaurismäkijev filmski univerzum. Prije svega, tu su uznemirujuće dokumentarne snimke ratnih razaranja, koje do sada nisu ulazile u autorovu poetiku. Zatim, bešćutni policijsko-pravni aparat koji progoni imigrante, prisiljavajući ih da mu se suprotstave kršenjem njegovih pravila. Last but not least, tu su i pripadnici tzv. »Finske oslobodilačke armije«, zapravo huligani koji stalno maltretiraju Khaleda, da bi ga negdje pri koncu jedan od njih i probo nožem. Dakle, i Kaurismäki se na neki način uključuje u gorku detekciju »puzajućeg fašizma« koji umnogome boji suvremenost (nominalno!) liberalno-demokratskih poredaka zapadne Europe. (Posebno je indikativno spominjanje Mađarske – a s kojom jedinom Finci dijele ugro-finski idiom! – iokrutnosti koja je razdvojila sirijske brata i sestru).
Nešto mi se na koncu čini nedorečenim u Drugoj strani nade– sam konac filma. Iako ponekad ono neizgovoreno »zbori« na umjetnički sugestivniji način, mislim da je otvorenost kraja ovdje znak male nesigurnosti da se priča poantira. Idilični prizor Khaleda u zagrljaju s Koistinenom (ipak neću otkriti tko je Koistinen!) koji gledaju na helsinšku luku ostavio me donekle zbunjenim.
Jesmo li doista nemoćni u svom pokušaju priziva ljudskosti? Znači li to da Kaurismäki unekoliko bježi od svoje poetske filmske utopije o solidarnosti? Osobno, pomalo sam nostalgičan za njegovom melankolijom. Ali, tko mi je kriv što radije vjerujem u utopiju negoli u, recimo, »racionalni izbor«? Mea culpa…© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. rujna 2017.
