Forma bitnija od sadržaja
Valerian i grad tisuću planeta, red. Luc Besson
-
Valerian i grad tisuću planeta jedan je od rijetkih filmova danas čiji vas trailer može nagnati na krivi trag. Gledajući reklamni spot za novi uradak Luca Bessona, taman nakon što smo uspjeli gotovo zaboraviti nemaštoviti i mizogini užas Lucy (2014), stječe se dojam da ćemo gledati bosanski lonac u trajanju od sto i trideset minuta. U tih devedesetak sekundi trailera kao na pokretnoj traci nižu se različita, naoko ne osobito maštovito osmišljena i dizajnirana CGI čudesa - zamisliva i nezamisliva, a u toj svemirskoj sapunici samo još nedostaju vampiri i zombiji da bi cijeli zabavni park bio potpun. Uz navedeno, vizualni dojam filma odaje pretjeranu sklonost kiču i pretrpanost specijalnim efektima, no gledanje samog ostvarenja ipak donekle popravlja dojam koji smo pogrešno stekli na temelju njegove najave.Uvodna sekvenca, koju prati glazbena podloga u obliku kultne pjesme Space Oddity Davida Bowieja, što - priznat ćete, nije osobito originalan izbor, objašnjava kontekst nastanka Grada tisuću planeta, koji će biti važan za daljnji razvoj radnje. Nakon toga priča skače na planet Mül, na kojem živi miroljubivi narod koji obitava u panteističkom i rajskom dosluhu s prirodom. Tu nastaje prvi problem. Sjećate li se videospota za Madonninu pjesmu Love Profusion? Ona u haljini s cvjetnim uzorkom nonšalantno hoda po pješčanim sprudovima, kristalno modrom moru, sagu od latica, iznad nje odveć bijeli oblaci, dok se pokraj gibaju neprirodno kričavi veliki cvjetovi, pretjerano žute ribe, zasljepljujuće bijeli golubovi i ina nedefinirana bića CGI porijekla. Pritom nas neprestano u repetitivnim ritmovima obaviještava da nekoga ima pod kožom, iako smo to shvatili već nakon što je prva dva puta ponovila. Besson je ni manje ni više nego režirao taj spot, pa ne iznenađuje što se stječe dojam da je Madonnin klip sniman na Mülu ili su pak njegovi stanovnici zalutali u Madonnin spot iz kojeg je ona netragom nestala.
Kao što je Love Profusion bio animirani kičeraj, tako je i mülski aspekt filma jezivo i neuvjerljivo dizajniran, odveć drečavih boja i napadne animacije, kao da je tvorcima specijalnih efekta ponestalo ili vremena ili novaca da završe započeto. Dodatno podsjeća - što nikako nije pohvalna referenca, na Lucasovu drugu trilogiju Ratova zvijezda, snimanu krajem dvadesetoga i početkom dvadeset i prvoga stoljeća, koja se u potpunosti iscrpljivala u kompjuterskoj animaciji dok su priča i likovi bili krajnje banalni jer je Lucas zabrijao da radi u intergalaktičkom zabavnom parku, a ne na setu visokobudžetnoga filma. Mülski aspket Bessonova ostvarenja, nakon prologa, nije nam ulio pretjerano povjerenje.
Nakon spomenutog, radnja skače na svemirski brod gdje se upoznajemo s glavnim protagonistima – mladim svemirskim operativcima Valerianom (Dane DeHann) i njegovom partnericom Laureline (Cara Delevingne), koji se spremaju na složenu akciju na obližnjem planetu i njegovoj tržnici koja se zapravo nalazi u drugoj dimenziji, što će se ispostaviti da je povezano s uništenjem planeta Mül. Svemirski brod i kompjuter koji ga vodi mala je posveta Kubrickovoj 2001: Odiseja u svemiru, a akcija spašavanja ponovno priziva u pamćenje Ratove zvijezda. Sekvenca vojne operacije na tržnici dobro je i uzbudljivo inscenirana. Međutim, nakon ovoga slijedi iznenađenje: iako i nadalje nesumnjivo pretrpan specijalnim efektima i kompjuterskom animacijom, film nije u tolikoj mjeri šaren i kičast koliko gledatelj naviknut na Bessonove eskapade očekuje.
Svemirska postaja Alpha ili Grad tisuću planeta, na kojem obitavaju sve u svemiru poznate vrste, svojim dizajnom više nalikuje na azijske prenapučene gradove: pretrpana, mračna, klaustrofobična. Tu će se nastaviti dvostuka nit radnje: jedna je vezana uz zbližavanje Valeriana i Laureline, a druga uz zakulisane vojne igre koje vodi genocidni zapovijednik Arun Flitt (Clive Owen). Pritom je priča tanka i nerazrađena. Između Danea DeHanna i Care Delevingne nesumljivo postoji kemija te je njihov odnos vrckav i začinjen humornim elementima. Međutim, DeHannu kao tumaču naslovnoga lika nedostaje karizme, a i karakter mu je odveć papirnat da bi bio zanimljiv pa je sveden na svemirskoga zavodnika i buntovnika, iako bi se film više trebao zvati po Laureline jer se ona pokazuje mnogo beskompromisnijom i nekonvencionalnijom protagonisticom.
Valerian i grad tisuću planeta Bessonov je pandan njegovu znanstveno-fantastičnom klasiku Peti element (The Fifth Element, 1997) s Bruceom Willisom i Millom Jovovich u glavnim ulogama, jer ih karakterizira podjednaka vizualna i narativna razvedenost. Oba filma također prizivaju u pamćenje redateljevu prošlost, napose onaj segment iz druge polovice osamdesetih te početka devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su kritičari Bessona pomalo posprdno ubrajali u skupinu filmaša nazivanih neobarokovci. Time su nastojali naglasiti da im je forma važnija od sadržaja, napose stilizirani vizualni izgled, pa su im se ostvarenja svodila na niz sugestivnih slika lišenih sadržaja ili su bili prekrcani vizualnim eskapadama. Dobar primjer je autorov kultni film Veliko plavetnilo (1998), koji gotovo da nema suvisle priče i likova. U Valerianu je forma također bitnija od sadržaja te je naglasak na osmišljavanju mogućega svijeta budućnosti, a ne na idejama, osmišljenim dijalozima i odnosima među likovima. Unatoč tome, cjelina nije lišena humanih poruka vezanih uz potrebu prihvaćanja drugih i drugačijih te ostvarivanje međusobnog uvažavanja i prihvaćanja, što se provlači kroz problematiku genocida koji je narativni okidač.
Bessonovo ostvarenje temeljno je nedorađeno s obzirom na scenarističke propuste i narativnu nekonciznost izazvanu željom da se u cjelinu umetne što je više moguće atrakcija. Također iznenađuje što vizualno nije toliko originalno te vrvi posvetama, pa imate dojam da ste sve to već negdje gledali. Unatoč tome, ipak ne možete reći da ste se dva sata dosađivali u kinodvorani.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. kolovoza 2017.
