Majstor ironičnog odmaka

Krsto Papić, dokumentarni film: Charter let broj..., Nezaposlena žena s djecom i Građani na Cvjetnom trgu

• 
  
  Dokumentarnim remek-djelom Specijalni vlakovi (1971) zaokruženo je izvanredno plodno petogodišnje kreativno razdoblje u dokumentarističko-filmskom opusu Krste Papića, razdoblje koje u kvalitativnom smislu redatelj nažalost, usprkos nekoliko zanimljivih ostvarenja iz sedamdesetih i osamdesetih, više nikada neće uspjeti ponoviti. Status klasika hrvatske i jugoslavenske kinematografije Papić duguje kratkom razdoblju između 1968. i 1973. godine, koje se otprilike poklapa s najuzbudljivijim periodom tzv. jugoslavenskog autorskog filma. Nakon niza sjajnih dokumentaraca i igranofilmskog remek-djela Lisice (1969) te maestralne adaptacije drame Ive Brešana Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973), Papić se našao u poziciji priznatog i uspješnog filmskog autora te se tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća posvetio radu na dugometražnim igranim filmovima, pomalo zapostavljajući dokumentarnu formu u kojoj se izvrsno snalazio, snimivši neke od najboljih dokumentaraca u povijesti hrvatske kinematografije. Posvetivši se primarno igranom filmu, Papić je tijekom sedamdesetih i osamdesetih snimio nekoliko bitnih ostvarenja kao što su Izbavitelj (1976), prvi jugoslavenski horor s elementima distopije, te Život sa stricem (1988), kritički nastrojenu i mučnu dramu u kojoj se pozabavio negativnim aspektima komunističkog režima. No unatoč preokupaciji igranim filmom, Papić nije sasvim zanemario dokumentarce, snimivši dva zanimljiva i vrijedna ostvarenja – Charter let broj... (1975) te Nezaposlenu ženu s djecom (1986).
  
  Dokumentarni film Charter let broj... bavi se tužnom pričom o jugoslavenskim djevojkama u potrazi za ljubavnom srećom i materijalnom sigurnošću. Papić prati četiri djevojke iz Dalmatinske Zagore koje putuju avionom u Australiju kako bi postale supruge stranaca s drugog kraja svijeta, muškaraca koje poznaju samo preko pisama i za koje se nadaju da će ih voljeti, uzdržavati i čiju će djecu odgajati. Papić nas upoznaje s četiri različite protagonistice koje dijele mladenačku naivnost, odrastanje u patrijarhalnoj zajednici i siromaštvu te želju da pobjegnu i pronađu ljubav ili barem materijalnu sigurnost i svojevrsnu ravnopravnosti. Redom intervjuirajući četiri mlade žene i članove njihovih obitelji, autor nas uvodi u svijet svojih protagonistica da bi zatim paralelno kronološki prikazao dugo avionsko putovanje – od suznog rastanka od obitelji i zavičaja, preko samog leta pa sve do dolaska na cilj odnosno početak novog života. Djevojke se karakterno izrazito razlikuju iako dolaze iz siromašne, patrijarhalne sredine u kojoj su potpuno nemoćne kontrolirati vlastitu sudbinu i odlučivati o svom životu. Jedna tako sanja kako će s čovjekom s kojim je razmijenila tek nekoliko pisama doživjeti istinsku romantičnu ljubav, dok druga mašta o kupnji velike farme konja.
  
  Krsto Papić, majstor ironičnog odmaka, suptilno nam pokazuje uzaludnost njihovog odlaska jer protagonistice će promijeniti mjesto ali ne i predrasude i diskriminaciju s kojima se kao pripadnice slabijeg spola svakodnevno suočavaju. Charter let br... dokumentarni je film u kojem se Papić bavi socijalno-psihološkom tematikom, analizirajući i pokazujući naivnu uzaludnost sanjarija o boljem životu, materijalnoj sigurnosti i pravoj ljubavi, sanjarija utemeljenih na nekolicini pisama koje djevojke razmjenjuju s potencijalnim partnerima. Neumoljivo razotkrivajući brutalnu stvarnost koja protagonistice čeka na kraju putovanja – od toga da moraju spavati u krevetu s potpunim strancem u zabitom mjestašcu, s tek pokojim stanovnikom više od njihovog sela, do predavanja sudbine u ruke potencijalno opasnih ljudi. Jednoj od četiriju djevojaka odmah po dolasku izgubit će se svaki trag, dok će druga pisati očajnička pisma svojim siromašnim skrbnicima u kojima ih zaklinje da joj kupe povratnu kartu jer će inače „ona ondje umrijeti“. Nakon što nam je dočarao njihove naivne ljubavne sanjarije, redatelj pokazuje autentično emigrantsko iskustvo, bespomoćnost i sukob snova i grube stvarnosti. Iako su promijenile prebivalište i pobjegle iz patrijarhalne sredine, djevojke shvaćaju kako nema bitne razlike između starog i novog svijeta. Čitav je film prožet autorovom empatijom i ogorčenošću spram životnih okolnosti, muškog šovinizma, konzervativnog svjetonazora koji vlada i u Dalmatinskoj Zagori i u dalekoj Australiji.
  
  Nakon završetka Charter leta br..., Papić se posvetio igranom filmu te će sljedeći, posljednji pravi autorski dokumentarac snimiti tek 1986. godine. Nezaposlena žena s djecom dokumentira pokušaj visokoobrazovane žene i majke da pronađe posao, prateći njenu svakodnevicu u kojoj jedva spaja kraj s krajem. Radi se o filmu socijalne tematike s notom feminizma u kojem Papić koristi tragičnu materijalnu sudbinu glavne protagonistice kako bi po principu pars pro toto prokazao ekonomsku stagnaciju i težak život u socijalističkom, po definiciji solidarnom i ravnopravnom društvu. U pitanju je zanimljiv no u usporedbi s ostatkom Papićevog dokumentarnog opusa ipak slabiji film. Do kraja života Krsto Papić okrenut će se isključivo igranom filmu, no sa slabim rezultatima.
  
  Pred kraj života krenut će u snimanje dokumentarca Cvjetni trg, za koji je inspiraciju pronašao u tragičnoj pogibiji slučajnog prolaznika tijekom pokušaja atentata na poznatog kriminalca, a na kraju će se odlučiti da temu obradi i kroz igrani film. Tako je nastao dokumentarac Građani na Cvjetnom trgu (2012), posljednje dokumentarno ostvarenje klasika hrvatske i jugoslavenske kinematografije Krste Papića, autora koji je na vrhuncu kreativnih moći bio u liberalnom i plodnom razdoblju jugoslavenske povijesti s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih da bi raspadom socijalističke Jugoslavije izgubio poziciju autsajdera, poziciju u kojoj se najbolje snalazio. No bez obzira na slabija kreativna razdoblja, Papić se dokumentarcima Kad te moja čakija ubode i Specijalni vlakovi te dugometražnim igranim filmom Lisice upisao u povijest hrvatske, jugoslavenske i svjetske kinematografije.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 26. lipnja 2016.
  
  Pročitajte ranije objavljene dijelove ovog feljtona

Piše:

Nikola
Strašek