Jednostavnost i suptilnost

26. Dani hrvatskoga filma, Zagreb, 16. – 20. lipnja 2017: Nagrađeni filmovi – Zvir, red. Miroslav Sikavica; Oni samo dolaze i odlaze, red. Boris Poljak; 13+, red. Nikica Zdunić; Tajni život vila, red. Igor Jelinović; Ježeva kuća, red. Eva Cvijanović; Po čovika, red. Kristina Kumrić; Kako je Iva otišla 16. rujna 2016., red. Tomislav Šoban; Sretno, Orlo!, red. Sara Kern

• 
  
  Ovogodišnji 26. Dani hrvatskoga filma su – osim novoga termina prikazivanja od 16. do 20 lipnja i novih zagrebačkih lokacija na otvorenome te novoga producenta, Centra za kulturu Trešnjevka – donijeli i niz novih dobrih kratkometražnih i srednjemetražnih filmova, posebice u filmskim rodovima animiranog i igranog filma. To ukazuje i na nov uzlet hrvatske kinematografije te daje nadu u njezinu još bolju budućnost. U ocjenjivačkom stručnom sudu, ili glavnom žiriju DHF-a, bili su direktor fotografije Živko Zalar, redateljica Katarina Zrinka Matijević i montažer Jan Klemsche. Grand Prix Dana hrvatskoga filma ove su godine dodijelili kratkom igranom filmu Zvir redatelja Miroslava Sikavice, u produkciji Propeler filma, kao i nagrade za najbolju režiju, scenarij, glumu, glazbu, kameru, montažu i manjinsku koprodukciju. Valja istaknuti da svi nagrađeni filmovi imaju važne i čak teške teme, ali su ostvareni s puno jednostavnosti, iskrenosti, suptilnosti, nenametljivosti, premda pomno osmišljeni do najmanjih pojedinosti, što su im najvažnije i najbolje karakteristike.
  
  Film Zvir najbolji je po svojoj cjelini. Svjetsku premijeru imao je lani u Cannesu, gdje je u popratnom programu Quinzaine des réalisateurs osvojio posebno priznanje. Uslijedili su mnogi međunarodni festivali na kojima je prikazan i na kojima je dobivao nagrade. Posebnost filma je u tomu što je snimljen bez profesionalnih glumaca, s naturščicima koji su i dobro odabrani i dobro vođeni, a redateljsko-snimateljski pristup je više dokumentaristički negoli igrani. U četrnaest minuta trajanja snažno je i vješto prikazana vrlo aktualna i neugodna tema – rušenje nelegalizirane gradnje u Dalmaciji. Zvir ima i društvenu i privatnu razinu i zaplet, s nizom dramaturških obrata i napetosti u tako kratkom vremenu. Slojevitost scenarija, koji se moćno doimlje gledatelja, nose dva lika – otac i sin. Dječak neplanirano postaje mogući svjedok moralno vrlo upitna, premda legalna posla.
  
  Nagradu za najbolju režiju zasluženo je dobio Boris Poljak za svoj dokumentarni film Oni samo dolaze i odlaze. On je i scenarist i montažer i snimatelj tog iznimnog autorskog uratka. Majstorski je vješto, ali nenametljivo režirao film u kojemu kamera neprimjetno bilježi dolaske i odlaske ljudi na plažu, noćne i ranojutarnje događaje na njoj, raznolikost osobnosti i navika posjetitelja, ljetnu vruću svagdašnjicu. Pritom stvara vizualno atraktivne kadrove, često vrlo duge, blago estetizirajući stvarnost ili je naglašavajući, te istančanim redateljskim postupkom jednostavno sve zatvara u dvadeset minutnu filmsku strukturu.
  
  Nagrada za najbolji scenarij pripala je Nikici Zdunić, studentici diplomskoga studija filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, za 21-minutni igrani film 13+, koji je posvetila djevojčicama. Film je osvojio Grand Prix za igrani film na ovogodišnjoj Filmskoj reviji kazališne akademije (FRKA). Scenaristica tematizira odrastanje, i to tanku crtu između djetinjstva i ulaska u pubertet, u tinejdžerske dane. To osjetljivo razdoblje života djevojčicama stvara dvojak osjećaj – i želju da još budu dijete i da što prije postanu odrasle, oponašajući starije adolescente. Na tome Nikica Zdunić gradi scenarij, uzimajući formu dijaloga te dva glavna lika, dvije trinaestogodišnje djevojčice Janku i Zoranu. Najbolje su prijateljice, ali vrlo različitih osobnosti. Janka je povučenija, Zorana otvorenija. Glume ih Nika Dolušić i Klara Kovačić. A sve se vrti oko plesne škole i poziva na rođendansku zabavu kod djevojčice iz razreda. Samo je jedan lik odrasle osobe u filmu, učiteljica plesa koju glumi Nataša Dangubić. Nikica Zdunić je i redateljica filma. Vrlo suptilno vodi radnju, a sva je scenografija i kostimografija u nježnim svijetlim pastelnim bojama, prikladnima dobi djevojčica.
  
  Nagrada za najbolju glumu pripala je mladoj Tini Orlandini za ulogu Sonje u srednjemetražnom igranom filmu Tajni život vila redatelja i scenarista Igora Jelinovića. Film je nastao u sklopu kolegija Gluma pred kamerom na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti i glumački je ispit studenata pete godine glume. Prikazuje zamršene odnose i složene probleme četvero mladih glumaca dok iza scene u garderobi čekaju izlazak na pozornicu kazališta u kojem izvode predstavu San Ivanjske noći. Valja izdvojiti i vrlo dobru fotografiju i kadriranje u filmu. Tina Orlandini je glumica koja interpretira glumicu Sonju. Istodobno vrlo iskreno, prirodno i spontano, ali i snažnom uvjerljivošću, vrlo suptilno nijansira unutarnje stanje i osjećaje lika, ponajviše pogledom i izrazima lica. Upravo ta naizgled diskretnost i prisustvo u gotovo svakom kadru čine je zanimljivom, dajući joj posebnost koju gledatelji zamjećuju. Tina Orlandini tom ulogom otkriva i velik glumački izražajni raspon koji posjeduje u sebi i koji naslućuje mogućnosti za nova dobra glumačka ostvarenja.
  
  Nagrada za najbolju glazbu pripala je skladatelju Darku Rundeku za animirani film Ježeva kuća redateljice Eve Cvijanović, koji je dobio i nagradu publike za najbolji film. Vrlo specifična i dobro osmišljena skladba, popraćena ponekim zvukovima i šumovima, uklapa se skladno u tu poznatu basnu, dajući joj još jednu novu značajnu dimenziju. Prateći ritam priče i pridonoseći njezinoj atmosferičnosti, glazba ima raspon od pojedinih tonova preko nekoliko suzvučja do razigranih melodijskih efekata, primjerice u dijelu večere kod lisice, dajući potreban tempo uvijek na pravome mjestu.
  
  Nagradu za najbolju kameru dobio je Igor Zelić za igrani film Po čovika redateljice Kristine Kumrić prema scenariju Maje Hrgović. Ta dvadesetominutna drama obišla je mnoge međunarodne festivale, dobila nekoliko nagrada, te sve vrlo dirnula temom i načinom kako je prikazana. Ratna tematika, ovdje Domovinskoga rata, i povratka oca obitelji kući nakon tromjesečnoga boravka u logoru, uvijek je bolna, a posebice kada je dana kroz vizuru djeteta. To je desetogodišnja Mia, koja sa dvanaestogodišnjom sestrom Lorenom željno očekuje oca, ali i sa strahom gleda što se s njim dogodilo. Miju je odlično odglumila djevojčica Janja Avdagić. Osim djevojčica koje glume sestre, ostatak glumačke ekipe čine profesionalni glumci među kojima su Franjo Dijak, Marina Redžepović i Nikša Butijer. Film je vješto snimljen dobro kadriranom fotografijom, kamerom koja je nenametljivo sveprisutna. Približava se u izražajnim krupnim planovima koji otkrivaju pomiješane osjećaje likova, udaljava se u srednjem planu i totalu te pokazuje kadrove iz kuta Mijina pogleda.
  
  Nagrada za najbolju montažu pripala je Denisu Golenji, i to za dva igrana filma prikazana na DHF-u. To su 13+ Nikice Zdunić i sedamnaestominutna drama Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. redatelja i scenarista Tomislava Šobana. Denis Golenja potpisuje i oblikovanje zvuka u oba filma. Upravo su jednostavnost, suptilnost i nenametljivost montažnih postupaka karakteristični za oba filma. I baš je time postignuta cjelina filmova s potrebnom unutarnjom dinamičnošću i ritmom, bez praznoga hoda. Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. tematizira današnju nezavidnu situaciju mladih koji zbog pomanjkanja posla odlaze iz Hrvatske. Tako je Iva (Nika Mišković) otišla u Norvešku, što prati i odlazak od bližnjih. Naslov filma neodoljivo podsjeća na naslov odličnog dugometražnog igranog filma Što je Iva snimila 21. listopada 2003., nažalost pokojnoga redatelja Tomislava Radića (2005). Vjerojatno nadahnuća njime ima, a prema godinama lika Ive iz dugometražnoga filma i vremenskoga tijeka do kratkometražnoga, mogla bi to biti sada odrasla Iva koja nema više svoje mjesto u Hrvatskoj, kao ni mnogi njezini vršnjaci.
  
  Nagrada za hrvatsku manjinsku koprodukciju pripala je slovensko-hrvatskom četrnaestominutnom igranom filmu Sretno, Orlo! redateljice i scenaristice Sare Kern (hrvatski koproducent je Kinorama). Ta bolna drama, izvrsno odglumljena gotovo bez ijedne riječi, prikazana je na nekoliko međunarodnih festivala. Ima noirovsku atmosferičnost, vrlo je koncizna, napeta i dojmljiva, precizno snimljena i vješto režirana. Središnji lik je dječak Orlo, kojega savršeno glumi Tin Vulović. Upravo on bez riječi promatra i djeluje, osjećajući duboku bol roditelja zbog gubitka nerođena djeteta. Suosjeća s njima i želi im pomoći, pa dolazi na neobičnu zamisao. I sam tužan, svu komunikaciju svodi samo na izražajni pogled. Takvo glumačko ostvarenje teško postižu i odrasli glumci. Možda je tajna upravo u dječjoj jednostavnosti.
  
  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 26. lipnja 2017.

Piše:

Marijana
Jakovljević