Što je to – savjest? Postoji li ta solemna vrlina, navlastita tek čovjeku, još uvijek u svijetu sveprožimajućeg interesa i utrke za sebeostvarenjem u novcu i moći? Ne želeći pretjerano moralizirati, tvrdim da je savjest prisutna tek kod rijetkih. A upravo su rijetkima dostupni i iščitljivi znakovi sadržani u umjetničkoj poruci. Naravno, ako se doista radi o umjetnosti… Umjetnost, pak, filmskog jezika, neosporno obilježuje djela Jean-Pierrea i Luca Dardennea već tri desetljeća. Doista, svaki novi film ove belgijske redateljske braće motivira nas da zastanemo, pogledamo svijet oko sebe, a nadasve da preispitamo sami sebe. Jer, tanka je granica između dobra i zla kada živimo u stvarnome svijetu. Ne postoji jamstvo da tu granicu nećemo ponekad prekoračiti u pogrešnome smjeru. Upravo su tim propitivanjima posvećeni i filmovi braće Dardenne. Nepoznata djevojka (La fille inconnue, 2016.) nastavak je niza njihovih filmova u kojima glavni lik predstavlja snažnu i gotovo nestvarno moralno savjesnu ženu. Da, da… baš savjest jest upravo ta riječ koja karakterizira protagonistice filmova od Lornine šutnje (Le silence de Lorna, 2009), Dječak na biciklu (Le gamin au vélo, 2011), Dva dana i jedna noć (Deux jours, une nuit, 2014). Arti Dobroshi, Cécile de France i Marion Cotillard, pridružuje se i osebujan lik što ga u najnovijem filmu sugestivno tumači Adèle Haenel.
Jenny Davin je liječnica u malenom mjestu Seraing, predgrađu Liègea. Nakon što joj se mentor i stariji doktor Habran razbolio, cijela je ordinacija na njezinim plećima. Ta se pleća, iako ženska, neće uopće učiniti ženski nježnima i slabima, Naprotiv… Jenny nakon prakse u ordinaciji, mentorira i mlade liječnike-stažiste, a redovito obilazi i svoje nemoćne i stare pacijente u kućnim posjetima. Čini se da njezinoj brižnosti i energiji u dobročinstvima nema kraja. Ali, ipak… Nakon što u uvodnim kadrovima zajedno sa stažistom Julienom (Olivier Bonnaud) preispituje dijagnozu jednome pacijentu, zbude se događaj koji će odrediti cjelokupno ozračje Nepoznate djevojke. Zvono s ulaza ordinacije nakon kraja radnog vremena usudno će odzvanjati u Jennynoj glavi kroz cijeli film. Naime, ona nije otvorila vrata djevojci koja će iste večeri smrtno nastradati. Jennyna nevoljkost da pomogne osobi u panici, iako nesvjesno, pobuditi će – savjest. Narativna potka filmske pripovijest usredotočava se na detekciju tog događaja, u kojemu ulogu detektiva preuzima sama Jenny. No, u već dobro poznatoj maniri braće Dardenne, kroz samu fabularnu liniju isprepliću se djelići svakodnevice koji nenametljivo ocrtavaju nosivi karakter filma.
Nije slučajno da se u naslovu ostvarenja pojavljuje odsutni lik, jer će on koji će katarzično iznijeti cijelu pripovijest. Nepoznata djevojka poslužiti će, naime, za prepoznavanje svih ostalih karaktera. Nepoznato će u filmskoj konstrukciji poslužiti i kao ono podsvjesno. Kroz detekcijski motiviran siže, otkrit će se i dublja društvena struktura. Belgijska provincija, kao paradigmatski slika samog središta Europe i njezina europskog identiteta – jer, nota bene, glavne institucije Europske zajednice nalaze se baš u Belgiji – pruža nam okvir šire socijalne simptomatike. Nesretna je djevojka, naime, useljenica iz Gabona. Otkrit će se, ubrzo, i to da je bila maloljetna, a da joj je sredstvo preživljavanja bio najstariji zanat – prostitucija. U samome središtu spomenutog ozračja filma, osim misterije whodunnita, nudi se i kritika ekonomsko-političkog naličja jedne poželjne zemlje blagostanja, kako uobičajeno doživljavamo Belgiju mi s južne periferije sretne europske obitelji. Nepoznata djevojka braće Dardenne tako predstavlja realitet s njegove, ne baš ugodne strane. Disfunkcionalne obitelji, odustanak od ambicija, sitni kriminal i reketarenje, opće nesnalažanje u vremenu i prostoru – samo su neke od naznaka koje čine dojam ozračja ovoga filma.
Jenny, koja je toliko brižna prima svima, čini se posve zbunjenom i nesnalažljivom u emocionalnim odnosima. Žena koja se bliži tridesetoj kao da je svu svoju energiju usmjerila prema samaritanstvu. Brine o svima… osim o sebi samoj. Njezine izjave s početka filma da se za uspješnog liječnika trebaju isključiti emocije, kao da ocrtavaju opću tjeskobu koju u sebi prikriva njezin lik. U tom će se trenutku ona postaviti i patronizirajuće prema osobi za koju se čini da joj je jedino emotivno stalo – Julienu. Njezini opetovani pokušaji da ga razuvjeri u odluci da napusti medicinu, bit će još jedna linija Jennyne savjesti. Autori filma, međutim, ne otkrivaju radi li se i tu o njezinoj samaritanskoj misiji ili, ipak, prikrivenoj zaljubljenosti u Juliena? U svakome slučaju, dojam jest da je protagonistica vrlo snažna u svojoj moralnoj nakani da nepoznatoj djevojci vrati ljudsko dostojanstvo nakon smrti, ali da u emocijama zrači nesigurnošću.
Nakon Marion Cotillard koja je briljirala u Dva dana i jednoj noći (a bila i prvi izbor i za ovaj film) braća Dardenne su bivšu tinejdžersku zvijezdu Adèle Haenel učinili uvjerljivim dramskim likom. Na glumičinu se licu ocrtava sjeta, ali i upravo melankolična ljepota koja suptilno boji njezinu ženstvenost.
Sjajnu je rolu ostvario i već poslovični glumac u filmovima braće Dardenne, Jérémie Renier. Njegov lik ocrtava sposobnost autora da upravo muške likove predstave kao utjelovljenje shizofrenije, izvrćući tako uobičajene stereotipe. Histerični Renierovi ispadi te njegovo kroćenje od strane Jenny, dokazuju da su žene kao protagonisti u njihovim filmovima dominirajuće. Nadalje, majstorski je uobličen osjećaj tjeskobe. Česta kamera iz ruke najčešće se likovima približava do same razine lica te njihovu ekspresiju iznosi tako da je gledatelju teško izbjeći svu lako iščitljivu patnju. Taj je vizualni kôd doista oznaka jednog već prepoznatljivog redateljskog stila. Kako u njihovim filmovima nema glazbene teksture, sve je u ekspresiji pokreta i kretnji kamere. Kome bi se u konačnici mogao prispodobiti ovakav redateljski postupak? S jedne strane, u asketskoj režiji s Bressonom, dok se životnim tematiziranjem moralnih dilema braća Dardenne mogu postaviti uz bok proverbijalnoj didaktici, ali i duhovitoj visprenosti Erica Rohmera.
Ono što ostaje zapreteno u podsvjesnoj liniji priče o Nepoznatoj djevojci već je spomenuta savjest. Nosivi karakter, Jenny, kao da ocrtava lošu savjest što je u odnosu na pridošlice iz trećeg svijeta imaju visokocivilizirani europski građani. Ubijena crna djevojka zapravo je simptom gotovo frojdovske „nelagode u kulturi“. Braća Dardenne pokušavaju tu simptomatiku razriješiti odlučnim ženskim likovima. Jenny je lik s kojime se gotovo nemoguće poistovjetiti, ali s kojime možemo bezrezervno suosjećati. Emotivni klimaks sa samog kraja filma jedan je od najdojmljivijih u već ionako impresivnom opusu sjajnih autora.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. lipnja 2017.
