Jedna od draži filmova Christiana Mungiua počiva na činjenici da je rumunjski autor sposoban raditi djela s jako malo priče, ali istodobno višestruko zanimljiva i dinamična, u kojima je fabula minimalizirana nauštrb evociranja miljea i razmatranja psihologije protagonista, koja se ukrštava s obilježjima okruženja. Stoga su njegovi filmovi gotovo nalik onome što su u devetnaestom stoljeću činili realistički pisci. Autor se i u Maturi bavi seciranjem rumunjskih posttranzicijskih depresija, koje razmatra kroz prizmu problematike korupcije, istaknute društvene boljke koja je metastazirala u svim zemljama bivšega socijalističkoga bloka. Nada iz devedesetih godina ustupila je mjesto očaju jer je zanos svrgavanjem diktature opao shvaćanjem da ju je zamijenila nova – neoliberalna diktatura te političari nesposobni za vođenje države izvan opsega vlastitih interesa.
Već u uvodnom segmentu filma Mungiu u tek nekoliko poteza skicira društveno okruženje te psihologiju protagonista. Djelo se otvara u interijeru građanskoga stana, posrijedi je socijalistička zgrada u vrlo neuglednoj četvrti, koja odaje dojam provincijskih zapuštenih stambenih blokova. Stan je nešto solidnije uređen pa shvaćamo da u njemu žive ljudi koji imaju osjećaja za estetsko i intelektualno, što je dodatno podcrtano efektnim korištenjem Handelove glazbe. Ona je u raskoraku s nasilnim susjedstvom u kojem svako malo netko vandalizira automobile i prozore. Istodobno shvaćamo da je prostor u i raskoraku s njihovim profesionalnim aktivnostima. Romeo (Adrian Titieni) je cijenjeni i ugledni liječnik u državnoj bolnici u Cluju, najvećem gradu u Transilvaniji, no njegov mu zahtjevan i odgovoran posao ipak ne omogućuje visok standard. Time redatelj već implicira motiv korupcije: kako ostati pošten ako društvo i država ne cijene dovoljno tvoj angažman i rad? Ubrzo saznajemo da se Romeo s otuđenom suprugom Magdom (Lia Bugnar) nakon pada Ceaușescuova režima vratio u Rumunjsku naivno vjerujući da će tamo moći ostvariti pristojnu egzistenciju. Odluka se pokazala pogrešnom pa on sada svu pažnju usmjerava na kćer Elizu (Maria Dragus), odličnu učenicu koja upravo treba maturirati i otići na studij u London.
Matura je film u kojem se ništa dramatično ne događa. Redatelj slaže priču tako da gledatelj dobiva dojam da sve ono što se događa (pokušaj silovanja, sređivanje ispita, istrage državnoga odvjetništva) predstavlja rumunjsku svakodnevicu pa mi sada imamo uvid u jedan isječak iz tamošnjega svakodnevnoga života. Kroz navedeno se postulira mala obiteljska drama u kojoj se suočavaju nezadovoljstva, žudnje, svjetonazori te sukob generacija, ali i psihološki istančana priča o odrastanju te pokušaju odvajanja od roditeljskoga autoriteta te očuvanja vlastite autonomije. Navedeno ispreplitanje stavova i pogleda postignuto je odlično oblikovanim dijalozima. Priča je koncizno i arhitektonski precizno posložena tako da se gradirano, u stupnjevima intenziteta, pojačavaju tenzije i napetosti, koje ujedno korespondiraju s Romeovom moralnom anksioznošću.
Brak Romea i Magde djelom ne funkcionira zbog toga što je, naslućujemo, prisnost i solidarnost uništila bezlična svakodnevica u neinspirativnom okruženju. Romeo svoja životna razočaranja nastoji kompenzirati kroz Elizu pa je ona u potpunosti uvjetovana očevom žudnjom. On je vozi u školu, brine se oko njezine ishrane, pazi oko školskoga uspjeha, očinskim razgovorima neprestano je usmjerava. Nikada je ne pita što želi, nego uvijek apelira da je odlazak najbolja opcija. Međutim, Eliza je na putu odrastanja, stupila je u vezu s mladićem Mariusom (Rares Mandrici) za kojega Romeo naravno misli da je ispod njezina nivoa, te želi malo prostora za sebe. Očeva opsjednutost djetetom vrhunac će doživjeti u trenutku kada bude spreman preko društvenih i političkih veza namjestiti Elizi dobru ocjenu na maturi kako bi dobila njemu toliko bitnu stipendiju. Magda je u cijelom priči trezvenija: shvaća da kćeri treba veća sloboda, da sama treba odlučiti što želi te se suočiti s posljedicama svojih izbora i činova. Oko ta tri lika te Romeove ljubavnice Sandre (Malina Manovici) Mungiu uspijeva postaviti setove dinamičnih odnosa koji se konfrontiraju, a potom ih isprepliće s miljeom, čemu su doprinijele i izvrsne glumačke kreacije cijeloga ansambla, što u dodatku s fotografijom Tudora Vladimira Pandurua stvara izrazito realističko sumorno ozračje.
Autor pažljivo barata prostornim dimenzijama pa se njegovo vizualno mapiranje grada vrši od užega kvartovskoga, prema širemu gradskome. Kamerom iz ruke i mahom sivkastim nijansama prikazuju se oronule zgrade zapuštenih fasada, prometnice istrošenoga asfalta, neuređeni nogostupi te zapuštene zelene površine. Njegov Cluj djeluje kao mjesto na koje su svi zaboravili te u kojem vlada beznađe, sivilo i depresija uz dodatak kriminala (motiv silovanja), građevinske mafije (pokušaj silovanja događa se na gradilištu) te korumpiranih institucija i državnih činovnika. Društvena stvarnost i nezavidno okruženje neprestano utječu na međuljudske odnose te ih uništavaju. Naznačeno je to čestom uporabom dugih kadrova, kojima se postiže osobit ritam pripovijedanja koji upućuje na provincijsku učmalost i bezlično životarenje.
Priča osim svojih psiholoških i društvenih, ima i moralne implikacije jer se protagonisti suočavaju s teškim odabirom, no najpoticajniji segment razmatranja djela upravo je nenametljivo seciranje korumpiranosti cjelokupnoga društvenoga organizma. U Maturi nema institucije i činovnika koji nije sklon zastranjivanju. Romeo kao ugledni liječnik ima poznanstva u policiji te je često zamoljen za različite usluge, a zauzvrat i sam može tražiti određene ustupke. Njegov susret s bolesnim zamjenikom gradonačelnika i lokalnim moćnikom Bulaijem (Pete Ciubotaru), u kojem mu potonji objašnjava da ne bi trebao biti anksiozan jer navodno ništa loše ne čini jer ljudi postoje da bi si pomagali, sažima svu društvenu problematiku rumunjskoga društva, a lako bi se mogao primijeniti i na hrvatsku situaciju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. lipnja 2017.
