Get Out Jordana Peelea kreće od standardnih žanrovskih obrazaca. Mladi urbani par Chris (izvrsni Daniel Kaluuya) i Rose (Allison Williams) odluče provesti vikend kod njezinih roditelja negdje u američkoj zabiti, na pitoresknom imanju uz jezero. Međutim, već na početku naslućujemo da sve neće teći glatko: mladić pita djevojku je li rekla roditeljima da joj je dečko Afroamerikanac, na što ona nonšalantno naravno odgovara da je rasa sasvim irelevantna stvar i da njezini roditelji nikako nisu rasisti. Prije toga, u prologu filma, afroamerički se mladić osjeća nelagodno hodajući bjelačkom četvrti u kojoj potom biva otet. Djelo time mijenja perspektivu – bjelački zazor od Afroamerikanaca ovdje biva zamijenjen anksioznošću od odveć bijeloga okruženja. Prvi zastrašujući znak je divlja životinja koja im podleti pod auto, no autoru ona služi kako bi još jedanput naglasio problematiku rase: policajac pita Chrisa dokumente, iako je tek bio suvozač te praktički nije imao ništa s nesrećom. Rose pritom zauzima obrambeni stav te proturječi latentnom rasizmu policajca kako bi Chris stekao dojam da je ona uistinu na njegovoj strani te da će s putovanjem sve biti uredu.
Motiv putovanja iz urbanoga u ruralno i izolirano područje poradi odmora i oduška tipičan je žanrovski motiv koji upućuje da će izmještanje vjerojatno završiti drugačije od očekivanoga. Već prilikom prvoga susreta s Rosinim ocem Deanom (Bradley Whitford) – neurokirurgom, majkom Missy (Catherine Keener) – psihoterapeutkinjom, te bratom Jeremyjevim (Caleb Landry Jones) – studentom medicine, Chris uočava da su posrijedi neobične i pomalo ekscentrične osobe. Putovanje u američku provinciju donekle je rekonceptualizirano jer se protagonisti ne susreće s nižim društvenim slojevima, koji su predstavljeni negativno i prijeteće. Zasigurno se sjećate onoga klišeja o pogrešnom skretanju kada protagonisti redovito završe u rukama rednecka, koji su rezultat inbreedinga. Doduše, ispostavit će se da je za Chrisa simboličko pogrešno skretanje upravo veza s Rose, no u početku odlazak na upoznavanje s roditeljima djevojke predstavlja put u središte buržujske lagodnosti te američkoga pastoralnoga sna, koji je ispod površine zapravo rezultat kolonizacije indigenističkih populacija te iskorištavanja afričke radne snage.
Imanje obitelji Armitage upućuje na buržujski komoditet i ljude ponosne na svoju dugu obiteljsku tradiciju. Posrijedi je gotovo pastoralno intoniran lokalitet, daleko do gradske vreve, nasilja, klasnih i rasnih problema. Gledatelj shvaća da je kuća zapravo svojevrsna klopka za naivne došljake te da protagonista čekaju još mnoga iznenađenja. U tom prebijelom okruženju nalazi se još dvoje Afroamerikanaca – sluškinja Georgina (Betty Gabriel) te kućepazitelj Walter (Marcus Henderson), koji se ponašaju krajnje neobično, odnosno odveć mehanički. Chrisu stvara anksioznost činjenica da je on tetošeni gost na imanju na kojem drugi Afroamerikanci rade kao posluga, a pritom djeluju kao automati lišeni životnosti i spontanosti. Osim prijeteće kuće, provincijskoga okruženja, dugovječne obitelji, javljaju se i medicinski eksperimenti te ludi znanstvenici.
Kao što se može vidjeti, u Peeleovu filmu gledatelj se susreće s brojnim žanrovskim klišejima i općim mjestima, vintage referencama, no nikako nije posrijedi standardan horor uradak. Redatelj tako nastoji povezati žanr strave i užasa s humorističnim elementima pa njegova cjelina ne igra na kartu stvaranja jezive i napete atmosfere, koliko počiva na uporabi strategije očuđenja. Kada Chris dolazi na posjed Amitrageovih, oni naoko djeluju kao pomalo čudnjikava, no manje-više prosječna obitelj. Ipak nešto u njihovom ponašanju djeluje krajnje neobično pa protagonist cijelo vrijeme uočava niz bizarnih detalja. Nesporazumi su, može se učiniti, rezultat njegova osjećaja da predstavlja strano tijelo u stranom prostoru pa mu stoga sve djeluje drugačije i neobično. Drugim riječima, Peele se neprestano poigrava ambivalencijom: Chris nije sasvim siguran pridaje li riječima, gestama i ponašanjima određena značenja zbog vlastite anksioznosti, paranoje i nesigurnosti ili su opaske Armitrageovih zaista katkada rasno i maliciozno intonirane u kontekstu isticanja bjelačke nadmoći ili pak kao prikriveni rasizam buržujskih liberala. Cjelina je stoga podosta nadrealno intonirana čemu doprinosi fotografija Tobyja Olivera.
Bježi! se vrlo polako razvija do klimaksa, a napetost stvara činjenica da je gledatelj cijelo vrijeme korak ispred protagonista jer shvaća da se dao namamiti u klopku pa suspense počiva na iščekivanju trenutka kada će Chris doživjeti prosvjetljenje. Završnicu koja slijedi nakon toga karakterizira narativno ubrzanje, no ona je ponešto ishitrena te rezultira krvavom osvetom. Nju možemo tumačiti kao komentar i odmazdu na društveno potiskivanje Afroamerikanaca kroz američku povijest, koje je vršilo bjelačko stanovništvo. Armitrageovi koriste Afroamerikance u svrhu eksperimenta kako bi bogati bijelci i njihovi bližnji produljili svoje živote ili popravili određene stvari za koje ih je priroda zakinula. Odabir se vrši putem bizarno osmišljene tombole. Navedeno možemo shvatiti kao komentar na izrabljivanje afroameričkoga stanovništva tijekom povijesti jer je bogatstvo bijelaca često temeljeno na radu i iskorištavanju robova dopremljenih iz Afrike. Peeleov uradak možemo shvatiti kao rasnu parabolu zaogrnutu u satirično ruho, koja nastoji progovoriti o suvremenim rasnim prijeporima u američkom društvu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2017.
