Nešto staro, nešto novo

Uzbuna na Zelenom vrhu, red. Čejen Černić, sklad. Dinko Appelt

• 
  
  Glazba Dinka Appelta za tri dječja filma o dječaku Koku vodila se kriterijem žanra te je jako kvalitetno, ali ipak pomalo ziheraški izrađena kao orkestralna partitura. Sa svakim je nastavkom bila sve raskošnija, no istovremeno i sve razrađenija te povezanija s radnjom filmova kao da je sazrijevala sa samim glavnim likom. Film Uzbuna na Zelenom vrhu je najavljen kao „uzbudljivo finale najuspješnijeg hrvatskog serijala“. Kako nosi isti skladateljski potpis kao u svojim prethodnicima, stvara očekivanja slične, ako ne i iste glazbe na način na koji to često serijali rade (npr. Indiana Jones, Gospodar prstenova, Harry Potter i dr.). Appelt je hrabro odbacio kvalitetna orkestralna ostvarenja prethodnih filmova o mladom Koku i odlučio se za nešto sasvim novo. Za razliku od gotovo preuglazbljenih Zagonetnog dječaka ili Ljubav ili smrt koje su bogatim orkestralnim partiturama izazivale asocijacije na glazbu Johna Williamsa, glazbu ovog nastavka karakterizira jezgrovitost i izražena ritmičnost kojima se Appelt priklonio sveopćem filmsko-skladateljskom trendu akcijskih filmova.
  
  Iako Appelt dosadašnjim radom pokazuje poštovanje žanrovskih potreba, ne ustupa pred njegovim nadogradnjama ili novitetima. Uzbuna na Zelenom vrhu općenito sadrži jako malo (neprizorne) glazbe koju sačinjava nekolicina fragmenata. Prvi, koji je najčešći i najvažniji, na prvu ruku djeluje pomalo neobičnim i nepristajalim zbog ritma nalik na onaj popularne glazbe. No, upravo ovaj fragment unutar filma funkcionira vrlo dobro kao pokretač napetosti ili akcije. Drugi fragment koji se javlja samo dva puta, nježan je i tužan odlomak skladan za rijetke emocionalne i tragične trenutke filma, dočim je treći, upečatljivi fragment zapravo jednotaktni klišej uzlaznih glissanda kakav se često rabi za izazivanje straha.
  
  Od prethodnika iz serijala o Koku Uzbuna na Zelenom vrhu prvenstveno se razlikuje količinom glazbe. Da su scene u kojima se glazba pojavljuje birane je gotovo neprimjetno. Prilikom prikaza svakodnevnice (obiteljskih obroka, pisanja zadaće i sl.) ili bilo kakva prisustva odraslih osoba glazbe nema. Neprizorna glazba u filmovima (pogotovo ako je uočljiva) služi pojačavanju dojma nerealnog, imaginarnog svijeta s obzirom na to da je u realnom ne nalazimo. Upravo je zbog toga ona ovdje samo u scenama dječjeg svijeta. Ona je prikaz dječjih viđenja događanja ili eventualno (u slučaju kraćih glissanda) redateljski signal gledatelju da obrati veću pozornost zbog važnosti trenutnog za buduće.
  
  Jesu li se redateljica i skladatelj odlučili za manju količinu glazbe kako bi prikazali tišinu seoskog predgrađa u kontrastu sa urbanim sredinama prethodnih nastavaka, bombardiranim konstantnom glazbom ili čisto za stvaranje napetosti, teško je procijeniti. Razlog naposljetku nije ni važan jer je krajnji rezultat odluke dobro uglazbljen dječji film.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2017.

Piše:

Lucija
Šoštarić