Vjekovna čovjekova čežnja za fantastičnim svjetovima, bremenitima uputama ka eliadeovskoj bezvremenoj vječnosti – illud tempus, nigdje nije bolje održana negoli u bajci – tom otjelovljenom bettelheimovskom čarobnom zrcalu vlastitih nam nutarnjih turbulencija, nemira i mijena na putu ka samima sebi. Njezini prepoznatljivo standardizirani i konvencionalizirani, ali bujni i bogati simbolički toposi nikad nisu jednoznačni – kao fantazmičke ekspresije kolektivnih psihizama, naime, uvijek iznova mogu biti iščitani polisemično. Tako i Ljepotica i Zvijer, kao integralan dio pučke drevno-poganske baštine u skupini bajki o životinjskom mladoženji (Princ-žabac, Snjeguljica i Ružica, Istočno od Sunca, zapadno od Mjeseca), retrogradno inkorporira motiv čovjeka začaranog u animalnu formu u onaj životinje koja se privodi ljudskom životu, koketirajući s Della Mirandolinom antropološkom filozofijom o trima internim aspektima pojedinca feritas – humanitas – divinitas (zvjerskom, ljudskom i božanskom), kao i s medijevalnim prenjima u disputima između Duše i Tijela.
Pritom čitavo djelo alegorijski figurira kao dug i težak razvojni inicijacijski proces samorealizacije – od gubitka stanja bezazlenosti (kletva koja pretvara princa u zvijer) do iskupljenja kroz vlastitu instinktivnu, divlju kreativnu prirodu (dobra i plemenita osobnost Zvijeri), pri čemu upravo neželjeno stanje začaranosti postaje svojevrsni blagoslov – sudbonosno zarobljavanje koje iskušava duševni život i završava dubokom spoznajom pravog psihičkog poretka, iscjeljenjem – osviještenošću podsvjesnog. Također zoomorfistična Zvijer – kao predstavnik karnalno-fizičkog, čudovišnog inter-bestijalnog aspekta nagonskog života, tendira sjedinjenju s Ljepoticom, simbolom ljekovitosti ljubavi i ljepote duše te dvojac, kao dualistično odvojeni aspekti osobnosti, za cilj ima mistično vjenčanje Duše (Ljepotice) i Tijela (Zvijeri) odnosno pobožanstvenjenje, kako bi se razmrskala jollesovska nemoralna stvarnost.
U igranofilmskoj verziji Billa Condona (potpisnika kultnih Bogova i čudovišta /Gods and Monsters/, 1998) bajka, nadahnuta najpoznatijom verzijom Jeanne-Marie Leprince de Beaumont iz 1756., ne samo da ne pronosi navedenu arhetipsku univerzalnost nego nije podložna niti nešto prozaičnijim a kamoli revizionističkim ili parodijskim interpretacijama literarnog predloška (poput onih o prikazu sazrijevanja djevojčice u ženu, pripreme za onodobne ugovorene brakove ili čak radikalnijim iščitavanjima o abuzivnom odnosu naslovnog dvojca u svojevrsnom stockholmskom sindromu), a i potpuno podbacuje kao remake istoimenog animiranog klasika iz 1991. Garyja Trousdalea i Kirka Wisea.
Promatrana, naime, u kontekstu s navedenim animiranim filmom, ostaje isprazna i posvemašnje nepotrebna, inferiorna kopija rezonantnog originala (uz nesporno raskošnu rokokoovsku dekorativnu ornamentiku kostimografije, scenografije i CGI ekstravaganci) s tek nekoliko narativnih preinaka i dodataka, koji uglavnom ne pridonose ni produbljivanju niti supstancionalnijoj slojevitosti radnje (flashbackovi Belleine majke, prinčev transgresivni hedonistički lifestyle u prologu ili sadržajniji lik čarobnice, primjerice), s nedostatkom kemije među (vrlo nerazrađenim – počesto i kontradiktornim) protagonistima u mahom mlakim izvedbama, pa posljedično ostaje samo začudno besmislen i emotivno detačiran (kod Trousdale/Wisea prezentirana je vrlo uvjerljiva ljubavna priča) manufakturni makeover.
© Katarina Marić, KAZALIŠTE.hr, 24. travnja 2017.
