Bajka nenametljivih melodija
Anka, red. Dejan Aćimović, sklad. Livio Morosin
-
Svaki redatelj ima svoje prioritete prilikom izrade filma. Neki veću pozornost posvećuju montaži, drugi kutovima snimanja, treći detaljima poput boja ili kostimografije. No, većina je redatelja itekako svjesna utjecaja koji ima dobar odabir skladatelja i glazbe na krajnji rezultat njihovog uratka. Kako je, najčešće glazbeno neobrazovanim redateljima teško riječima opisati svoje želje i vizije glazbe, često se događa da kada redatelj napokon pronađe skladatelja s kojim dijeli stavove i ideje o oblikovanju vizualnoakustičnog umjetničkog djela koji je film, da ga se onda i drže. Tako u svijetu filmske umjetnosti nailazimo na poznate redateljsko-skladateljske tandeme: Alfred Hitchcock i Bernard Herrmann, Sergio Leone i Ennio Morricone, Steven Spielberg i John Williams, Tim Burton i Danny Elfman i drugi. U hrvatskoj kinematografiji javlja se slična situacija. Nakon uspješnog radnog iskustva, redatelji najčešće za svaki film iznova zapošljavaju skladatelje u koje imaju povjerenje. Čini se da se na takvu suradnju odlučio i Dejan Aćimović, čije je prethodno dugometražno djelo Moram spavat', anđele (2007) u svakom smislu riječi obogaćeno glazbom Livia Morosina. Svestrani Morosin isto je učinio (a možda čak i više) s Aćimovićevim novim filmom Anka.
Anka je film za djecu nastao na temelju knjige Mate Lovraka o djevojčici koja nakon izlaska iz sirotišta bježi od zločeste usvojiteljice i doživljava razne pustolovine stvarnog svijeta, ali i svijeta mašte. Radnja filma je mjestimice ishitrena, karakterizacija likova i prikaz emocionalnih scena su nedovoljno detaljizirani, a realizacija vizualnog (maska, kostimografija, specijalni efekti, pa ponekad i gluma) često je naivna, ali sve zajedno je sasvim primjereno dječjoj publici kojoj je namijenjeno. Ono što je Anka kao bajka omogućila Morosinu je nadograđivanje vlastitog rada iz prethodna Aćimovićevog filma. Naime, filmovi koji prikazuju realnost teže manjoj količini glazbe, dočim su bajke njome ispunjene, pa se čak ponekad kaže da su preuglazbljene. Sve svoje kvalitete koje je Morosin pokazao u Moram spavat', anđele, ovdje je imao priliku ponoviti i obogatiti novim.
Morosinove su kvalitete pak mnogobrojne. Dobar omjer prizorne i neprizorne glazbe koji je donio u Moram spavat', anđele, u Anki je donekle poljuljan u korist neprizorne zbog specifičnosti žanra. Poigravanje s prizornošću glazbe u novijoj je hrvatskoj kinematografiji rijetka pojava pa ju je potrebno pohvaliti. Posebno je zanimljiv početak filma u kojemu je najprije umjetnički rabljen filmski zvuk (ptica, zvona, molitve), a zatim mu je nadodana crkvena glazba. Iako se izvor glazbe u sljedećim kadrovima ne prikazuje, njezina je prizornost očita time što je prilikom kadrova izvan crkve glazba tiša, a unutar glasnija. Nastupi glazbe u oba navedena Aćimovićeva filma su izrazito kvalitetno odrađeni – bilo montažnim rezovima, bilo auditivnim pretapanjima (s prethodnom glazbom ili čak tekstom poput uzvika ˝Anka!˝ koji izmjenom kadra postaje ton flaute), bilo dinamičkim gradacijama ili raslojavanjem instrumentacije. Tim postupcima se pojava glazbe gotovo i ne primjećuje, što je po mnogima još uvijek velika odlika dobrog filmskog skladatelja.
Glazbeni odsjeci oblikovani su tako da ih sačinjavaju melodije i pratnja ležećih tonova u gudačima ili orguljama. To omogućava skladatelju da ne razdvaja glazbu na kratke fragmente, nego da samo ukloni melodiju te ostavi pratnju iznad koje se nesmetano može odvijati dijalog. Glazba je uvijek prilagođena ugođaju scene u kojoj se nalazi ili ga sama stvara instrumentacijom. Kao što i priliči bajkovitom filmu, partitura je orkestralna. Melodije su kratke i pamtljive, što omogućava lagano baratanje njima. Skladateljevo vrijeme je najčešće u filmovima koji dočaravaju realnost (poput Moram spavat', anđele) ograničeno, no filmovi za djecu imaju više glazbe, zbog čega je i velik broj melodija tj. tema. Raznolikost boja koje pruža orkestralna partitura u potpunosti je iskorištena, a povremeni klišeji (npr. fagot za komično, flauta za pastoralno, zvončići za čarobno i sl.) odgovaraju žanru i publici kojoj je namijenjen.
Film za djecu ili bajka filmskim skladateljima često daje slobodu da se razmašu melodijama, orkestracijom i većom količinom glazbe, no mnogi se upravo zbog te slobode pogube u mogućnostima koje pruža. Morosinu žanrovi očito ne predstavljaju problem nego izazov, te se u onima kojima se dosad bavio (drama, dokumentarni film i film za djecu) uspješno i snašao. Iako je nakon odličnog Moram spavat', anđele, Anka ponešto redateljski slabija, svojim je žanrom omogućila stvaranje glazbe koja je nadilazi.
© Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2017.
Piše:

Šoštarić