Poganske religijske forme – kako vjerovanja tako i rituala, mongolskih stepskih nomada podno Altajskog gorja, vidljivo i eksplicitno su preživjele u suvremenosti, a u filmu nagrađenom Nagradom publike na 13. ZagrebDoxu – Gospodarica orlova Otta Bella, te se forme očituju u brojnim oblicima – od elaboriranih etnografskih uvida u svakodnevni život tematiziranih protagonista (primjerice obitavanje u jurtama – tradicionalnim šatorima od slojeva tkanine i ovčje vune) do same moćne prirode u prekrasnim, impozantno prostranim i negostoljubivim, asketskim pejzažima koje tako umješno ocrtava Bell, i koji prizivaju upravo šamansko-animističko-totemsku simboliku tengrizma te egzotične Munkh Khukh Tengri (Zemlje vječno plavog neba).
A upravo jedna djevojčica postaje pronositeljica novog koje dolazi – ne nužno smjene starog, iako svakako ponekih oblika autoritarnog, dogmatskog mišljenja – usuđuje se postati radikalna bürkitshi – lovkinja sa surim orlom (folklornim solarno-farmakopejskim simbolom), što je u izoliranoj euroazijskoj zajednici tradicionalan posao već šest tisuća godina rezerviran isključivo i ekskluzivno za muškarce. Starješine ne odobravaju njezin postupak, niti ne priznaju pobjedu na festivalu lovaca s orlovima – u grubom svijetu u kojem ni djeca nemaju posebnog tretmana niti povlastica, trinaestogodišnja junakinja Aisholpan mora se, naime, dokazati i u praksi – lovom na lisice na zaleđenoj strmoj planini.
Pritom redatelj mudro odabire kao kulminacijsko finale predstaviti upravo to njeno hvatanje ukoštac sa samim krajolikom i metaforički, istrošenim obrascima mišljenja svoje izolirane zajednice, radije negoli vrhuncem učiniti naizgled logičniju i svakako potentniju stavku – Aisholpanino natjecanje i pobjedu na rečenom lokalnom festivalu, izrazito dinamično montiranu i režiranu (gdje je Aisholpanino pojavljivanje među ostalim lovcima-natjecateljima kadrirano poput kakve katarzične epifanije) – gotovo kao igranofilmska napetica. A upravo je parcijalno manipuliranje i evidentna preparacijska prizornost i iskonstruirana ispoliranost pojedinih scena djela naišla na sporadične kritike i etiketiranje ovog dokumentarističko-fikcijskog hibrida kao onog isuviše odmaknutog od dokumentarističkih konvencija odnosno kao oksimoronski visokokonceptualan dokumentarac, s nespornom aurom igranog filma.
Ipak, njegov razoružavajući optimizam, prikaz važnosti i dirljive potpornosti obitelji, poglavito oca, s inspirativnom dječjom heroinom kao trijumfalnom pronositeljicom tek propupala feminističkog girl-powera u tranzitnom patrijarhalnom društvu, te najvažnije, lekcija o moćnom pojedincu koji se usudi slijediti svoj san unatoč preprekama i predrasudama te posljedično o promjenama koje se na makroplanu manifestiraju upravo preko osobnog individualnog mikroplana, čine ga ultimativnim obiteljskim must-seejem (uz dvije sporne scene obrednog žrtvovanja janjeta u prologu te ulovljene lisice u finalu, pa bi se u navedenom kontekstu dalo posebno i puno govoriti i o pravima životinja) i gotovo disneyevski šarmantnim crowd-pleaserom o snažnoj povezanosti djevojčice i njezina orla.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2017.
