Defetizam je in

13. ZagrebDox, 26. veljače – 5. ožujka 2017. (1)

  • Gospodarica orlova (The Eagle Huntress), red. Otto Bell

    Po završetku 13. ZagrebDoxa u obnovljenim kinima Kaptol centra zagrebačka je publika Gospodarici orlova (The Eagle Huntress, 2016) dala najbolju ocjenu. Vjerojatno je presudila jednostavna narativna linija o lovačkom usponu mlade Mongolke Aišolpan u konzervativnom društvu čiji članovi – od starješina do djece – stoljećima njeguju prisnu vezu s orlovima, vjerujući kako je ona (veza) muškoga roda te u njoj nema mjesta ženama. Film je vizualno raskošna epopeja, holivudski montirana u slavu mlade krotiteljice orla koja će, unatoč brojnih prepreka i nevjerice mudrih starješina, na kraju izaći kao pobjednica. Mongolske su starješine poput šamana u raskošnim krznenim ogrtačima, s pečatom iskustva na licima sjedili u svojim šatorima i dvojili u njezine sposobnosti. Barem je to tako stajalo u filmskoj koncepciji Otta Bella, Britanca po rođenju. Njujorški redatelj poslužio se navijačkim jezikom igranih produkcija u kojima se veličaju individualni napori u osvajanju prvog mjesta u društvenim disciplinama, od sporta do poslovne sfere. Ne treba, dakle, čuditi to što se američki model društvenog uspjeha u mongolskim planinama i pustarama svidio domaćoj publici. I ne samo domaćoj – film je, sudeći po registru nagrada publike, bio uspješan i na drugim festivalima.

    Posve je za očekivati da će publika u kinodvorani drugačije reagirati nego li stručna javnost. Međunarodni žiri i domaći filmski kritičari, po običaju, pozitivno reagiraju na sadržaje koji su fokusirani na društveni defetizam svakojakih oblika. Od disfunkcionalne obitelji (Pričest / Komunia, Anna Zamecka), autistične djece (Život kao crtić / Life, Animated, Roger Ross Williams), osoba s Downovim sindromom (Odrasli / Grown-Ups, Maite Alberdi), dementne majke (Snimateljica / Cameraperson, Kirsten Johnson; Samo Bog će znati gdje sam / God Knows Where I Am, Todd Wider i Jed Wider) do društvene tiranije sirijskog tipa (Ratni show / The War Show, Andreas Dalsgaard, Obaidah Zytoon), cyber rata između Amerike i Izraela s jedne strane te Irana s druge (Nulti dani / Zero Days, Alex Gibney) ili pak leševa koji putuju od Prizrena do Dunava uz rumunjsku granicu i dalje prema beogradskoj Batajnici (Dubina dva, Ognjen Glavonić). Egzotična priča o krotiteljici orlova bio je rijedak naslov koji veliča zdrav život u mongolskim pustarama i Altajskom gorju. Gotovo sva ostala ostvarenja u konkurenciji na 13. ZagrebDoxu promovirali su društveni defetizam, bolesti, duševni kaos, okrutnu političku svakidašnjicu na kineski način ili dekompoziciju jedne društvene skupine na srpski način.
    Kada se probudiš (When You Awake), red. Jay Rosenblatt
    Čak je i najkraći, eksperimentalni naslov u spomenutom registru – Kada se probudiš (When You Awake) Jaya Rosenblatta – nastojao vizualizirati bizarnu stranu čovjekove svijesti tijekom hipnotičke seanse s dvoje dobrovoljaca, djevojkom Claire i mladićem Donom. Opće je poznato da američki redatelj koristi tuđi (anonimni) filmski materijal kako bi krojio uznemirujuće, nekonvencionalne priče o ljudskom strahu, potisnutim željama, duševnom kaosu i slično. Tražiti objektivnost u eksperimentalnom pristupu stanjima čovjekove duše i duha bilo bi doista pretenciozno, a uvrštenje njegova dokumentarca među naslove u međunarodnoj konkurenciji priziva labaviji odnos prema filmskoj kategoriji koja bilježi život „na što je moguće neutralniji način“. Poput većine autora nekonvencionalne vokacije, Rosenblatt medijski provocira tamnu materiju ljudskog postojanja. Provocira je sudarajući materijal posuđen vjerojatno iz više arhiva (privatnih i javnih), koji je snimljen iz različitih pobuda i nakana, zbog čega je novi kolaž posve neočekivan, iracionalan i u konačnici neobjektivan. On je neobjektivan jer je njegova stvarnost umjetna – konstruirana je drugačijom logikom od one koja je uobičajena u narativnim linijama suvremenih dox produkcija.

    Uobičajena je narativna linija i u slučajevima kada profesionalni redatelji posežu za eksperimentom poput animacije crtežom (Život kao crtić) ili pak animacije predmeta koji su ostali nakon naprasne smrti, primjerice jednog Rumunja (Crulic – putovanje na onaj svijet, redateljice Ance Damian prikazan na 8. ZagrebDoxu 2012), kako bi se na velikom ekranu što zornije predočile životne nedaće stvarnih likova. Rosenblattova filmska fikcija je objektivna na posve drugačiji način od pragmatičnih dox ostvarenja. Ona je na tragu suvremenih znanstvenih istraživanja kvantne fizike prema kojoj je kozmos hologramska tvorevina u kojoj se svi njezini protoni ponašaju poput informatičkih čestica. U svakom je protonu upisana shema kozmosa, sve čestice istodobno znaju sve o drugim česticama jer informatička veza između njih ne ovisi o vremenu, bez obzira na udaljenost koja se može mjeriti i milijunima svjetlosnih godina.
    Snimateljica (Cameraperson), red. Kirsten Johnson
    O tome će nakratko govoriti kvantni fizičar iz njujorškog priloga u filmu Snimateljica redateljice Kirsten Johnson. Njezin je naslov sastavljen od restlova snimateljskog posla na različitim projektima drugih redatelja, od Sarajeva i Foče, Bronxa u New Yorku i Justina u Texasu, do Nigerije i Liberije. Svojevrstan je dnevnik montiran od filmskih čestica s različitih strana svijeta. Priča o silovanim ženama s fočanskog područja i sudsko vještačenje postupaka ubojice iz Texasa korespondiraju po količini okrutnosti kojom neke ljudske individue udaraju po drugim individuama. Ona je (okrutnost) jednako zastrašujuća u nigerijskom rodilištu zbog nehigijenskih uvjeta kao što je skrivena iza šatora u zaljevu Guantanamo dok se snimateljica i ujedno redateljica s mjerodavnima dogovara o širini kadra na zatvorski kamp. Njujorški znanstvenik tumači kako čestice istoga skupa jednako reagiraju na podražaj ako se razdvoje na beskonačnu udaljenost. Dovoljno je provocirati samo jednu pa će ostale, premda na drugim mjestima, zauzeti identičan gard kao i zlostavljana čestica. Redateljica Johnson je prilog s kvantnim fizičarem smjestila negdje u sredinu filma, čime je na obziran način poslala poruku o predznaku svoje dugometražne filmske strukture. Ona je (struktura) bliska shemi američkog kolege.

    Razlika je u tome što je žena izravni svjedok stvarnosti koju je zabilježila filmskom kamerom, pa je lanac zbivanja manje simboličan i onirički nego što je slučaj s ležernom, no istodobno pažljivo montiranom mješavinom ženskih plesova, animalnih sukoba, dječje naopakometrije i prirodnih oluja u Rosenblattovu filmskom lancu. Zanimljivo je da se nelinearno filmsko putovanje snimateljice Johnson u više navrata vraća dementnoj majci. Vraća se ostarjeloj ženi koja više ne shvaća logiku prostora u kojem živi. Možda je uputnije okrenuti smjer i reći kako se logika istog prostora odbija od majčinih prijemnika zbog krize njezina mentalnog statusa (kao posljedice Alzheimerove bolesti). Možda je prijam vanjskih sadržaja fragmentaran poput kćerkina filmskog dnevnika ili hipnotičkog košmara njezina njujorškog kolege. Nemoguće je to doznati, no činjenica je da su oba filmska dokumenta kvantna i arhivska – jedan je eksperimentalan, drugi više konvencionalan. Ni redateljica Kirsten nije, dakle, zanemarila prešutnu agendu koja dominira suvremenim dox produkcijama.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2017.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji