Kvantna logika

13. ZagrebDox, 26. veljače – 5. ožujka 2017. (2)

• 
  
  Čini se kao da je skovan tajni plan među manje ili više renomiranim redateljima po kojem su teme fizičke i psihološke dekompozicije ljudskih individua u prednosti ispred ostalih sadržaja. Festival je otvorila poljska Pričest, filmska bilješka o dekompoziciju jedne obitelji koju sačinjavaju otac alkoholičar, autistični sin Nikodem, histerična sestra Ola koja naoko drži sve konce u svojim rukama te rijetko prisutna majka koja bezobrazno šuti pred objektivom kamere. Bilješka je zvučno iritantna – zbog konstantno povišenih tonova u skučenu stanu, izljeva bijesa sestre Ole, svađa s ocem, nekontroliranog glasanja autističnog brata itd. Festival su zatvorili Nulti dani Alexa Gibneyja iz međunarodne konkurencije, po kojem je cyber rat među državama dosegao razinu na kojoj ništa više nije nemoguće. Ni tajne agende, ni tehnološki virusi globalnih razmjera i posljedica, ni energija čestica razorne snage o kojoj govore nekonzervativni znanstvenici, ni tajna društva koja upravljaju sudbinom ljudske civilizacije…
  
  Gibneyev je dox proizvod medijski jednoličan i pragmatičan, ali je podatan za sve oblike prikazivanja – na festivalima, u multiplex dvoranama, na TV ekranima, pred publikom u kongresnim dvoranama itd. Na samom kraju filma govori anonimna zaposlenica NASA-e, medijski dvostruko zaštićena – zamijenila ju je glumica čije lice i poprsje je tehnološki oblikovano 3D mrežom. Iz njezine je priče razvidno kako je prijetnja računalnim virusima i cyber špijunaža među državama Istoka i Zapada dosegla nezamislivu razinu. Teško ju je razumjeti iz perspektive potrošački orijentiranih zajednica. Razumiju ih rijetki pojedinci kojima su bliska istraživanja lingvističke genetike ili pak nova iskustva u području fizike čestica. (Prva digresija: Nova istraživanja govore u prilog tome kako male, artificijelne promjene u jeziku stanica mogu izazvati katastrofalne posljedice po ljudsku zajednicu. Isto se odnosi na lingvistiku računalnih virusa. U osamdesetima prošloga stoljeća priča o presudnim pomacima čestica zvala se determinirajući kaos ili leptirov učinak / butterfly effect).
  
  U srpsko-francuskoj Dubini dva spomenuti je učinak izazvao tajni sadržaj hladnjače na dnu Dunava na granici s rumunjskom (nedaleko Tekije). Na 13. ZagrebDoxu naslov Ognjena Glavonića proglašen je najboljim u regionalnoj konkurenciji. Redatelj putuje oronulim područjima, od Dunava do Prizrena i Suve Reke na jugu Kosova, potom natrag prema Kladovu i beogradskoj Batajnici te ponovno za Prizren i Suvu Reku. Prizori su od nedavno, gotovo bez sudionika ili živih jedinki. U njima se ništa ne zbiva, samo sivilo, zapušteni i devastirani prostori. Međutim, film je dramatičan zbog jednostavnih iskaza svjedoka čija se lica ne vide. Vojna lica, policijski službenici, vozač hladnjače i živa svjedokinja masakra u pizzeriji u Suvoj Reki krajem ožujka 1999, između ostalih svjedočili su u Hagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, Nikoli Šainoviću i Vlastimiru Đorđeviću tijekom pet godina, od veljače 2006. do veljače 2011. Njihovi glasovi lišeni su emotivnog balasta, zbog čega je detektivski dox na srpski način jednako uzbudljiv kao solidan fikcijski triler američke proizvodnje. Premda se u slici na filmskom platnu ne zbiva ništa dramatično, Glavonić je s glasovima manje-više anonimnih svjedoka izazvao lažni kaos u prizorima turobnog ugođaja. Posebno je bio dojmljiv iskaz žene (Shyhreta Berisha) koja je preživjela masakr i pobjegla iz kamiona na putu od Suve Reke do masovne grobnice u okolici Prizrena. Glasovi nevidljivih dokusvjedoka stimuliraju maštu publike, ovisno o fantastičnom kapacitetu pojedinaca koji se kriju u mraku kinodvorane.
  
  Pandan srpskom detektivskom poslu u međunarodnoj se konkurenciji krije iza naslova Samo Bog će znati gdje sam braće Wider, inače osnivača vlastite produkcijske kuće u New Yorku. Za razliku od Glavonića, njujorška su braća ušla u trag živih rođaka i poznanika žene koju je psihička bolest (mentalni kaos izazvan šizofrenijom) natjerao na smrt gladovanjem u napuštenoj kući u predgrađu glavnog grada američke savezne države New Hampshire. Linda Bishop je 13. siječnja 2008. preminula u kući uz Mountain Road na sjevernom rubu Concorda, do posljednjeg trenutka vjerujući da će je Božja milost izbaviti iz pat pozicije. Braća Wider su u detektivskoj maniri postupno otkrivali sloj po sloj stvarnosti koja je prethodila pronalasku anonimnog leša starije žene (52 godine) u kući nedaleko rijeke Merrimack. U maniri subjektivne kamere šetali su prostorijama napuštene kuće, od podruma do potkrovlja, potom kroz zapušteni voćnjak sve do rijeke gdje je Linda pod okriljem noći uzimala vodu i sakupljala jabuke kojima se hranila sve do 4. prosinca. Lori Singer (Footloose, 1984) posudila je glas mrtvoj Lindi koji čita dijelove dnevnika vođenog tijekom 100 dana samoće (od 5. listopada do 13. siječnja).
  
  Kruženje kamere po praznim prostorijama s hrpom jabuka na podu, koja se sa svakim novim krugom smanjuje, prekidaju živi svjedoci Lindina duhovna rastrojstva. Sestra Joan, kćer Caitlin, prijateljica iz školskih dana Kathleen White, profesor psihijatrije Paul Appelbaum, vlasnici napuštene kuće, policijski službenik, kupac kuće koji je pronašao ženin leš… Kćer će u jednom trenutku, vidno uzrujana, reći kako se dvije žene skrivaju u osobi njezine majke – jedna je moja majka, a druga je Linda Bishop koju niti poznaje niti razumije. Braća Wider ciklički otkrivaju žive snimke i fotografije iz Lindine mladosti, vraćaju se dnevničkom tekstu u kojem se ufa u Boga i izmišljenog životnog partnera Stevea, kruže kamerom po potkrovlju i rasutim knjigama koje je čitala u izolaciji, puštaju snimke sestre i psihijatra koji analiziraju kliničku sliku Amerike i njezinih institucija za mentalno oboljelu populaciju. Šetnje napuštenom kućom i voćnjakom do rijeke Merrimack uz glasovnu potporu glumice, plesačice i glazbenice Singer na trenutke podsjećaju na regionalni detektivski posao s leševima kosovskih Janjevaca u Dunavu. Rekonstrukcija posljednjih dana u životu žene s bipolarnim poremećajem proširila je filmsku temu na funkciju i položaj psihičkih bolesnika u američkom društvu. Upozorila je na standarde liberalnog društva koje vjeruje kako mentalno problematične jedinke imaju pravo i mogu odlučivati o svojoj budućnosti.
  
  Upozorila je na etičke principe potrošački orijentirane zajednice koja, dobrim djelom iz ekonomskih razloga, reducira broj kreveta u azilima za mentalno oboljele. Vodeći psihijatri upozoravaju na bipolarni poremećaj američkog društva jer još uvijek vjeruje u individualnu, herojsku snagu vlastite populacije, bez obzira na visoku razinu kliničkih slučajeva među beskućnicima i robijašima. Uz dobru vjeru braće Wider film je čestica koja osvjetljava mračnu stranu američkog društva. (Druga digresija: U New Yorkeru od 30. svibnja 2011. pod istim nazivom kao i filmski naslov braće Wider, dakle pet godina ranije, autorica Rachel Aviv na slučaju Linde Bishop analizirala je kronično stanje psihijatrijske prakse u saveznoj državi New Hampshire i šire te je zaključila kako su nužne promjene u kliničkoj i sudskoj brizi za sve brojniju populaciju mentalno oboljelih koja tvrdoglavo odbija medikamente. Članak je popraćen s nekoliko duhovitih ilustracija među kojima je scena s tri znanstvenika koji smatraju da je i kvantni status svjetlosti posljedica liberalne porezne politike.)
  
  Poljskom naslovu 21 x New York redatelja Piotra Stasika dodijeljeno je specijalno priznanje u međunarodnoj konkurenciji. I taj je dokumentarac kvantne prirode, sastavljen od 21 sudbine korisnika podzemne željeznice. Intimne priče osamljenika nisu nimalo vedre – povezuju ih zvukovi prolaska vlakova u njujorškom Metrou. Možda su neki od izdvojenih likova u gradu u kojem se pleše do iznemoglosti, poput Linde Bishop, odustali od uzimanja antipsihotika. (Treća digresija: Linda je, bježeći od kineske mafije i Satanovih slugu u godini rušenja Blizanaca neko vrijeme provela u gradu koji ne spava. New York Post je u prosincu 2001. objavio vijest o blagoslovu na ulicama u neposrednoj blizini srušenih tornjeva – o „Anđelu“ beskućniku koji maše američkom zastavom, prolaznicima nudi utjehu te improvizirani obilazak nultog mjesta.) Poljski se redatelj nije bavio sličnim digresijama – njega su više zanimali bizarni likovi poput Sebastiana, mladića azijatskog podrijetla koji je razmišljao o razmjeni svojih čestica s kozmičkim. Premda se njegova ideja o velikom prasku kosila s postulatima suvremene mehanike čestica, poljskom je redatelju mladićeva filozofija života poslužila kao točka okupljanja i prožimanja različitih sudbina iz njujorških vlakova.
  
  Čini se kako većina redatelja nije svjesna da je u njihovim festivalskim ostvarenjima na djelu kvantna logika. Ona ne mora nužno slijediti nepisana pravila o defetizmu kao optimalnom obliku komunikacije s dokupublikom. Ne mora se čak oslanjati na nelinearni pojam vremena – premda je to danas teško izvesti u sve zahtjevnijoj produkciji filmskih naslova. Na festivalima je – ne samo na 13. ZagrebDoxu – dosegnuta kritična masa defetizma koja ima funkciju leptirova učinka (riječ je o arhivskom pojmu) koji kasnije izaziva dramatične posljedice. Neki, poput braće Wider, vjeruju u pozitivnu društvenu promjenu putem filmskih čestica, drugi pak drže da su aktualni naslovi vjesnici hibridne stvarnosti ili agende (možda nesvjesne) o novom – kvantnom – upravljanju društvenim zajednicama.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 24. ožujka 2017.

Piše:

Željko
Kipke