Hollywood i ozbiljno tretiranje psihičkih poremećaja nikada nisu mogli zajedno stajati u istoj rečenici. Iako će ta ocjena zvučati grubo i možda odveć mehanički, mislim da ne bi bilo pretjerano utvrditi da postoje dva pola. Jedan je senzacionalistički, u kojem se psihičke bolesti koriste kao motivacijski okidači u žanrovima poput horora, trilera ili kriminalističkoga filma da bi opravdali ili objasnili kriminalno ili nedopušteno ponašanje negativaca. Drugi je sentimentalistički koji je namijenjen melodramatskim pričama namijenjenim emocionalnom pražnjenju gledatelja, ali i glumačkim zvijezdama da bi mogle dokazati da su izvrsni karakterni glumci te si time osigurati pokoju filmsku nagradu, ako već ne Oscara. Zasigurno pogađate u koju skupinu ulazi Podvojen (Split, 2016) M. Nighta Shyamalana. Nakon što je krajem devedesetih sa Šestim čulom (The Sixth Sense, 1999) nakratko revitalizirao karijeru Brucea Willisa te se nametnuo kao novo i originalno redateljsko ime, desetak godina kasnije, nakon niza nesretnih i neuspješnih projekta (Žena iz vode, Događaj, Posljednji Airbender, Zemlja: Novi početak), situacija za redatelja nije bila najblistavija. Stanje nisu uspjeli popraviti niti solidna televizijska serija Wayward Pines (2015) te prosječan uradak Posjeta (The Visit, 2015).
Primjetno je da je autor u posljednjim dvama filmovima počeo baratati s mnogo manjim budžetima nego u prethodnim skupim umjetničkim i financijskim promašajima, što može upućivati na činjenicu da je shvatio kako pretrpanost specijalnim efektima i banalnost priče ipak ne predstavljaju osobite redateljske izazove. Kao i Posjeta, tako nas i Podvojen vraća u okrilje njegovih ranijih ostvarenja (Neslomljivi, Misteriozni znakovi, Zaselak) u kojima je naglasak bio na priči, koja je pažljivo strukturirana i gradirana kako bi svi elementi zapleta doveli do jednog, finalnog i iznenađujućeg obrata. Doduše, temeljiti filmografiju na takvom principu sugerira obrazac repetitivnosti, što je postalo evidentno upravo u Posjeti, a i Split igra na kartu plot twista, koji u razmatranom ostvarenju ipak ostaje mlak i nedorečen, odnosno scenaristički nedovoljno, štoviše vrlo slabo i neuvjerljivo motiviran. Stoga se postavlja pitanje što je njegov konačni cilj: kritika konzumerističke i isprazne mladeži kojoj roditelji sve pružaju na dlanu, nečega drugoga, ili priča jednostavno nema nikakvu idejnu potku osim da zabavi gledatelje. Nemogućnost odgovora na ta pitanja može se objasniti slabom scenarističkom obradom.
Djelo ostavlja dojam da redatelj priču u kojoj psihološko-psihijatrijsku problematiku poremećaja višestruke ličnosti povezuje s fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djece te suvremenom zlatnom mladeži nije znao zaokružiti na odgovarajući način. Završnica stoga djeluje isforsirano: priča mora negdje završiti, pa probajmo brzopletim obratom. Nenamjerni plot twist je i cameo pojava zaboravljenog Brucea Willisa u završnici, što djeluje kao blaga sugestija u mogućnost snimanja nastavka, što se čini kao gotovo sigurna stvar nakon komercijalnog uspjeha Shyamalanova ostvarenja.
Priča je to o Kevinu (vrlo dobar James McAvoy) koji pati od disocijativnoga poremećaja ličnosti, pa jedna od njegove dvadeset i tri osobnosti (Dennis) otima tri tinejdžerice – Casey (Anya Taylor-Joy), Claire (Haley Lu Richardson) i Marciju (Jessica Sula) kako bi izvršio plan koji pretpostavlja dolazak Zvijeri, ali o tome ovdje više neću govoriti da ne bih pretjerano razotkrivao radnju. Kevinovo cijepanje na dvadeset i tri osobnosti toliko je hiperbolizirano da djeluje parodično, a nastanak dvadeset i četvrte osobnosti koja nadvladava prethodne te ima iznimne sposobnosti, djelo dovodi u okrilje narativa o superjunacima. Nije teško uočiti da se redatelj i scenarist dobrano nadahnuo klasičnim viktorijanskim romanom Neobičan slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea Roberta Louisa Stevensona, ali je to lišeno kulturnih i društvenih propitivanja pa rađanje Zvijeri djeluje kao nemušta scenaristička kombinatorika koja prije izaziva smijeh nego strah ili interes.
Podvojen je narativno vrlo nekoncizan film. Radnja balansira između triju razina. Jedna je vezana uz Kevinov odnos s psihijatricom Karen Fletcher (Betty Buckley), druga se odnosi na djevojke i njihov odnos s otmičarem, a treća se razvija putem analepsi te nam otkriva Caseyino djetinjstvo, za koje pretpostavljamo da će nekako biti povezano s razrješenjem priče u sadašnjosti. Odnos između triju segmenata nije najsretnije izbalansiran. Analeptična naracija djeluje kao dramaturški višak, a odnos protagonista i psihijatrice odveć retardira priču. Stoga se ostvarenje doima usporenim i lišenim napetosti, što u konačnici u gledatelja rezultira osjećajem dosade, a cjelina nije nešto posebno vizualno inventivno postavljena da bi prikrila navedene propuste. Likovi su odveć papirnati, što se posebice odnosi na tri otete djevojke te na doktoricu Fletcher, a glumačke kreacije Betty Buckley, Anyje Taylor-Joy i Haley Lu Richardson u tolikoj su mjeri iritantne da gotovo počnete žaliti što prije nisu uklonjene iz priče.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2017.
