Nakon niza financijski i umjetnički neuspjelih filmova koji je započeo s nesretnim Showgirls (1995), nastavio se sa Starship Troopers (1997), koji je, ipak treba reći, strašno podcijenjeno znanstveno-fantastično ostvarenje, a vrhunac doživo s Hollow Man (2000), Paul Verhoeven je napokon shvatio da nema što raditi u Hollywoodu koji guši kreativne potencijale pa je spakirao kofere i vratio se u Europu. Prvi rezultat povratka bio je izvrstan triler čija se radnja odvijala tijekom Drugog svjetskog rata – Crna knjiga (Zwartboek, 2006). Ako ne računamo srednjemetražno ostvarenje Steekspel (2012), trebalo je čekati deset godina da se Nizozemac odluči za sljedeći projekt – Elle (2016), koji ga je napokon vratio u sam centar zanimanja kritike i publike. Bilo da je riječ o ranijih redateljevim europskim ostvarenjima ili pak američkim znanstveno-fantastičnim uratcima poput RoboCopa (1987) i Totalnoga opoziva (Total Recall, 1990) ili erotskih trilera tipa Sirovih strasti (Basic Instinct, 1992), koji unatoč velikom komercijalnom uspjehu predstavlja početak njegova kreativnoga opadanja, Verhoevenovim opusom uvijek se povlačio određeni i vrlo specifičan set tema, koje je volio eksploatirati i istraživati. Ponajprije je posrijedi odnos nasilja i agresije te ljudske seksualnosti te pitanja na koji način ljudska bića mogu kanalizirati svoje skrivene žudnje i fetiše. Autorovo viđenje čovjeka nikada nije bilo optimistično: ljudsko je biće mahom vođeno sebičnim impulsima te usmjereno na zadovoljavanje svojih želja te pritom izrazito destruktivno.
Stoga Elle s izvrsnom Isabelle Huppert u naslovnoj ulozi, od čije je energične kreacije Verhoeven svakako profitirao, možemo iščitavati kao djelo koje na poticajan način sumira sve bitne preokupacije svog autora. Kada to tvrdim, ne mislim da se autor bezlično ponavlja i reciklira, nego je posrijedi ostvarenje koje je pokazalo da kada redatelj naiđe na pametno i dobro sročen scenarij, što je slučaj s tekstom Davida Birkea, može pokazati da još uvijek ima potencijala za snimanje izvrsnoga filma, koji je istodobno provokativan i pametan. Kao i većina njegovih uradaka, posrijedi je djelo koje nije za svačiji ukus.
Isabelle Huppert glumi Michelle, ženu srednjih godina, koja je u uvodnom segmentu filma žrtva silovanja, dok cijeli prizor promatra njezina mačka. Riječ je o događaju koji će je proganjati tijekom cijele priče u seriji fleš bekova, tim više što napadač razvija uznemirujuću opsesiju svojom žrtvom. Nakon čina brutalizacije, dok još ništa ne znamo o Michelle, ali na temelju interijera njezina salona možemo štošta zaključiti o klasnom i intelektualnom statusu, ona jednostavno ustaje s poda prostorije te čisti nered koji je nasilnik ostavio za sobom. Cijeli slučaj odlučuje ne prijaviti policiji, a pritom priprema večeru za svoga pomalo tupastoga sina Vincenta (Jonas Bloquet). Ubrzo saznajemo da je možda najbitniji razlog tome što je njezin otac, koji neuspješno čeka pomilovanje dok odslužuje doživotnu kaznu u zatvoru, prije nekoliko desetljeća pobio cijelu ulicu. Slučaj je bio medijski vrlo popraćen te je uključivao i Michelle, što joj je gotovo uništilo život. Policija i novinari stoga u njezinoj svakodnevici više nisu dobrodošli. Verhoeven i njegov scenarist nikada ne otkrivaju kakvu je ulogu Michelle imala u navedenim ubojstvima te narav njezina odnosa s ocem, no događaj u prošlosti uvelike je odredio njezino ponašanje u sadašnjem životu – kako privatnom tako i profesionalnom. Protagonistica je morala učiniti svojevrsnu reinvenciju vlastitoga života: postala je uspješna vlasnica tvrtke koja se bavi produkcijom kompjuterskih igara. Njezino poslovno ponašanje analogno je ponašanju prema bliskim ljudima iz privatnoga života: hladna je i iskalkulirana te ne dopušta da se itko s njom poigrava. Manipulira bivšim suprugom Richardom (Charles Berling), eksplicitno osjeća netrpeljivost prema Vincentovoj djevojci Josie (Alice Isaaz), koja ima problema s kontroliranjem bijesa, ne dopušta da je podcjenjuje zaposlenik njezine tvrtke i talentirani dizajner igara Kurt (Lucas Prisor), a posebice je otvorena prema nabotoksiranoj majci Irene (Judith Magre), kojoj zamjera vezu s jako mladim ljubavnikom. Posrijedi je osoba s razgranatom društvenom mrežom, koja također pokazuje velike potencijale u manipuliranju drugima.
Elle je žanrovski i idejno višeslojno djelo koje ne nastoji nuditi gledateljima jednostavne odgovore, nego su sve situacije zaogrnute velom ambivalencije. Okvir filma svakako polijega na žanrovskim konvencijama trilera jer se enigma oko identiteta napadača provlači pričom dok na sredini ne bude otkrivena, što će uvjetovati niz gotovo parodičnih i apsurdnih obrata. Verhoeven očito uživa rekreirajući žanrovske konvencije, polagano razvijajući suspense i atmosferu nelagode, što je dodatno podcrtano glazbenom podlogom Anne Dudley. Unutar navedenoga žanrovskoga okvira isprepliću se elementi psihološke drame, komedije i društvene satire, čime se produbljuje idejni sloj ostvarenja. Cjelina je pedantno i stilizirano postavljena što izravno korespondira s društvenom stvarnošću protagonista.
Redateljeva protagonistica je viktimizirana na više razina: zbog posljedica očeva zlodjela, kao žrtva silovanja, a na poslu također doživljava seksualno uznemiravanje. Jednim dijelom Elle predstavlja seciranje patrijarhata. Junakinja je neprestano izložena stranputicama muškoga ponašanja: nasilja, neprijateljstva jer je žena u muškome poslovnome svijetu videoigara pa se sugerira da je ona prešla iz za ženu prikladnije domene izdavaštva u mušku sferu videoigara, što joj mlađi muški kolege poput Kurta neprestano spočitavaju. Međutim, s druge strane ona isto tako ima osvajače sklonosti: kontrolira život bivšega supruga Richarda te ima aferu s Robertom (Christian Berkel), suprugom poslovne partnerice i prijateljice Anne (Anne Consingly) te sklonost prema susjedu brokeru Patricku (Laurent Lafitte) koji je zapeo u monotonom braku s revnom kršćankom Rebeccom (Virginie Efira). Michelle je tako progonjena, ali i progoni. S jedne je strane žrtva nasilja prema ženama, a s druge strane to nasilje i sama postulira: primjerice, na poslovnom sastanku prikazuje se prizor iz igre u kojem negativac napada ženu. Prizor slijedi odmah nakon scene silovanja te nedvojbeno referira na napad na Michelle. Međutim, ona ostaje hladna i pribrana te zahtijeva od dizajnera da igru učine nasilnijom tako da igrač osjeti to nasilje i seksualno uzbuđenje. Također, njezino probijanje kroz priču filma poprilično je nalik na strategije igre jer ona prelazi prepreke, savladava levele u svom životnom narativu ne bi li u konačnici izašla kao pobjednica. Navedeno je dodatno zaogrnuto u psihološki plašt jer redatelj putem protagonistice secira različite, često mračne predjele ljudske žudnje, što se eksplicira kroz njezino povezivanje s napadačem, što jednim dijelom predstavlja i igru moći.
Elle na vrlo poticajan način secira i klasnu problematiku, što je, kako sam rekao, već naglašeno uređenjem junakinjina stana te dodatno pojačano prikazom ulice u kojoj živi. Verhoeven s užitkom postulira klasnu satiru koja svoj vrhunac doživljava na Michellinoj božićnoj zabavi koja redatelju služi kao svojevrsna pozornica na koju dovodi buržujske likove te ih postavlja u interakciju kako bi demaskirano njihovo blaziranom ponašanje. Navedeno kulminaciju doživljava gledanjem televizijskoga prijenosa mise te Ireninim moždanim udarom. Posrijedi je odnos fasade i onoga što se krije ispod izglancane površine. Svi likovi imaju dvije strane, što će kulminirati u završnici kada Rebecca daje naznake da je znala za suprugovo ponašanje i sklonosti, ali je ostala s njime da mu kao gorljiva kršćanka puna milosrđa pomogne. Verhoeven je katkada okrutan prema likovima, no istodobno su i oni okrutni jedni prema drugima, što nas dovodi u okrilje redateljeva mračnoga poimanja ljudskoga bića, u kojem ga niti društvo ne može držati podalje od agresivnih impulsa jer uvijek pronađe načina da izmigolji. Elle predstavlja Verhoeven povratak u punu formu pa se nadamo da nećemo morati čekati sljedećih deset godina da snimi novi film.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. veljače 2017.
