Film se otvara standardnom sekvencom. Policijska ekipa, na čelu sa šerifom Sheldonom (Mihael McElhatton), pronalazi u kući smještenoj u idiličnom provincijskom predgrađu mjestašca u Virginiji brutalno ubijen postariji bračni par. Njoj su zašivena usta i oči, a njemu je netko pucao u glavu iz velike blizine. Neobična činjenica u cijeloj situaciji je što nema tragova provale, kuća je bila zaključana tako da djeluje da su se muškarac i žena zapravo željeli zatvoriti i zaštiti od neke nedefinirane opasnosti, a ne pokušati pobjeći. Šerif je time suočen s okolnostima čija je logika sasvim suprotna od uobičajene. Misterij se produbljuje kada u podrumu pronalaze dobro očuvan i poluzakopan leš mlade žene kojoj se ne zna identitet pa je nazivaju Jane Doe, što je dogovorena identifikacijska oznaka za osobe kojima se identitet ne može utvrditi. Djeluje kao mogućnost da se razvije solidna kriminalistička istraga.
Redatelj André Øvredal te scenaristi Ian B. Goldberg i Richard Naing kreću od učestalih i uobičajenih žanrovskih klišeja i inventara: idilično provincijsko okruženje, brutalno ubijeni sveamerički bračni par, naznaka djelovanja mračnih sila, motiv podruma i nepoznatoga identiteta s tipičnim postupcima zastrašivanja gledatelja (iskakanja iz mraka, misteriozne rupe, nestali kućni ljubimci). Međutim, nakon prologa lik šerifa postavljen je na margine priče, a radnja se premješta u drugo podrumsko okruženje – krematorij i salu za autopsije, koju dugi niz desetljeća vodi lokalni gospodin Tommy Tilden (Brian Cox), kojem u posljednje vrijeme pomaže sin Austin (Emile Hirsch). Radni je prostor jezivo smještena ispod pomalo oronule i izolirane obiteljske kuće, koja je još jedan poznati žanrovski motivski inventar, naravno uz kućnoga ljubimca (mačak Stanley) koji odmah pokazuje znakove uznemirenosti iz nepoznatih ali očito nadnaravnih razloga.
Kako i sam naziv filma sugerira, priča se će ovoga puta biti usmjerena na jednu sasvim drugačiju istragu, koju neće vršiti detektiv, nego stručnjaci za autopsiju. Kako Tommy objašnjava sinu, njih ne zanimaju motivi i okolnosti pod kojima se smrt dogodila, nego je pomaknuta detektivska istraga usmjerena na odgonetavanje pitanja što je prouzročilo samu smrt. Već prilikom gledateljeva upoznavanja s Tommyjem i Austinom redatelj Øvredal daje nam do znanja da je vrlo ozbiljno i revno shvatio zadatak da nas upozna sa svim detaljima autopsijskoga zanata, što će oprimjeriti na spaljenom lešu koji otac i sin ravnodušno čereče, uz didkatične opaske starijega upućene mlađemu, a time i samom gledatelju. Posrijedi je tek uvertira za ono što će uslijediti, a u međuvremenu će u priču biti uveden i papirnati te dramaturški suvišan lik Austinove djevojke Emme (Ophelia Lovibond), koji služi da bi se istaknula za priču sasvim nepotrebna mladićeva razapetost između želje da napusti sadašnje zanimanje i provinciju te odanosti prema ocu kojem treba pomoć. Spomenuti odnos dobro funkcionira zbog glumačkih izvedbi Briana Coxa i Emilea Hirscha koji se izvrsno nadopunjuju u ulozi predanoga ali osamljenoga oca te zabrinutoga sina. Obiteljski kontekst scenariste nije detaljnije zanimao pa posrijedi nije priča o obiteljskim kompleksima.
Problem s današnjim hororima je što veći naglasak stavljaju na nasilje i krv ili se iscrpljuju u nepotrebnim i nemaštovitim remakeovima žanrovske klasike, a premalo pažnje posvećuju razvijanju jezive, prijeteće i zlokobne atmosfere te psihološke napetosti. U navedenom kontekstu Øvredal sasvim solidno pliva među žanrovskim klišejima i općim mjestima. Podrumski poslovni prostor izgleda kao da je u njemu vrijeme stalo sa zagasitim i zelenkastim nijansama te iz njega neprestano izbija nešto arhaično i prijeteće. Kućanski aparati poput radioprijemnika neprestano šalju zlokobne signale kao i električne instalacije. Autopsija zagonetne Jane Doe popraćena je također učestalim motivom oluje koji dodatno naglašava izoliranosti i zatočenost. Već se sam podrum kao mjesto radnje dovoljno prijeteći motiv, a navodna oluja epskih proporcija dodatno protagoniste čini odsječenima od svijeta te upućuje na opasnost.
Smještanje radnje u takav prostor i ozračje cjelini daje klaustrofobičan efekt, tim više što je priča isključivo usmjerena na troje protagonista – oca i sina te djevojku koja je navodno mrtva, čime se postiže izuzetna koncentriranost radnje, ali se uspješno naglašava i psihološka dimenzija jeze i terora koji negdje iz prikrajka prijeti eskalacijom. Veliki osjećaj nelagode već se postiže detaljnim prikazom procesa obdukcije sa svim zamislivim i nezamislivim detaljima, što je popraćeno izvrsnim zvučnim efektima koji neprestano stvaraju osjećaj nelagode. S detaljiziranim prikazom rada na truplu usporedno se razvija mala detektivska istraga jer Tommy i Austin, suočeni s nizom bizarnim otkrića i detalja, nastoje odgonetnuti što se s Jane Doe dogodilo. Kako napreduju u saznanjima, tako se sve više oko njih počinju događati zlokobne stvari. Navedena je gradacija korektno postavljena te je prati rast napetosti. Atmosferičnost djela dobro je postignuta, a mahom je oblikovana putem zvučnih i svjetlosnih efekata – poigravanjem svjetla i tame te zavirivanjem u mračne i prijeteće prostore.
Scenaristički je cijela stvar malo problematičnija, no dok vas situacije drže u napetosti, manje razmišljate o povezivanju kultova, spaljivanja vještica u Salemu, okultnih obreda i nečistih sila. Razlika je sada jedino u tome što se netko ne osvećuje iz zlih pobuda, nego stoga što su nevino biće mučili zbog svojih fanatičnih uvjerenja pa film donekle mijenja ideološku oštricu, samo što to nije scenaristički iskorišteno nego je ostalo tek naznačeno. Kako se priča sve više raspetljava tako i cjelina gubi na intenzitetu pa je posljednjih dvadesetak minuta kao i razrješenje puno slabije od ostatka djela. Obdukcija Jane Doe nije idejno kompleksan film, ali je posrijedi zabavno ostvarenje koje vješto u žanrovskim gabaritima uspijeva naglasak staviti na atmosferu te prestrašiti gledatelje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. veljače 2017.