Svojevrsna sociološka studija o modernim – obiteljskim, ali i inim alijenacijama te poglavito samo-otuđenju i kompromisnom moralnom gubitku duše pojedinca u sveproždirućem kontemporarnom globalizmu i korporativnom kapitalizmu, Toni Erdmann u svojoj je srži drama zaogrnuta u ruho lagane komedije, te kao takva ujedno i funkcionalnija negoli u katkad iritabilnom light-premazu nasilno abruptivnog humornog. Navedeno je promotreno kroz već istinski prožvakanu prizmu disfunkcionalnog, ambivalentnog binarnog odnosa oca i kćeri (koja je pritom i ambiciozna poslovna a neudana žena) – startno nedopadljivim likovima i njihovim postupcima (mahom očevim zanovjetalačkim, uvrnutim i za kćerku neugodnim forama a koje su njegov način na koji joj se, zapravo dirljivo, nastoji približiti, umjetnim zubalom i lošim perikama mijenjajući identitete veleposlanika, diplomata i life-coacha, alter-ega tužnog klauna Tonija Erdmanna), kojima osebujna i originalna, talentirana i nagrađivana njemačka redateljica (ujedno potpisnica scenarija) Maren Ade uspijeva dati inovativan i distinktivan sloj, bespoštedno i eksplicitno u close-upovima secirajući njihove vlastite nutrine – emotivne teretnosti depresije, nesigurnosti i preživljavanja a ne življenja života u svijetu s ultimativnim vrijednostima poput poslovnih probitaka, team-buildinga, upravnih odbora, razmjena poslovnih kartica, lažnih razmetanja ili odricanja od samog sebe poradi uklapanja i podčinjavanja snobovštini i nadređenima.
Pritom se Maren Ade koristi vrlo seidlovskim opservacijskim pronicavostima farsično-apsurdističkog i bizarno-ekstravagantnog (pa je posljedično ultimativna katarzična i istinski transformativna scena filma ona u kojoj kćerka Ines ujedno slomljeno ali i poticajno pjeva patetične stihove pop-pjesme Whitney Houston, kao kontrapunkt zbivanjima, više negoli ambigvitetno psiho-fizičko finalno ogoljivanje /znakovitim i simboličnim izlaskom iz pretijesne haljine/ nude-proslave rođendana, kao pljuske važnoj ozbiljnosti poslovnog okruženja i samog života), potporu nalazeći u izražajnoj Sandri Hüller čija interpretacija Ines pršti ekspresivnošću i emocionalnom inteligencijom, manje u veteranu Peteru Simonischeku kao Winfriedu, alias Toniju Erdmannu.
Sve navedeno rezultiralo je vrlo dobrim, iako ponešto precijenjenim, artsy naslovom (inače dobitnikom Nagrade FIPRESCI na Filmskom festivalu u Cannesu, kao i brojnih nagrada na dodjeli European Film Awards (za najbolji film, glumicu, glumca, redateljicu i scenarij) te nominiranim, među ostalim, za Zlatni globus i BAFTA-u, a koji se našao i u ovogodišnjoj utrci za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku, uz energetski sličan švedski naslov – komičnu dramu Čovjek zvan Ove (En man som heter Ove, 2015) Hannesa Holma, s još jednim na prvu loptu ne pretjerano simpatičnim starcem kao glavnim protagonistom), čije sporogoreće trajanje od gotovo tri sata – iako je moglo biti i kraće, prolazi u hipu te je potporni odraz kako približavanja protagonističkog dvojca jedno drugome, tako i graduirajućeg procesa – ne self-help terminološke samoaktualizacije, nego radije auto-transformacijskog otvaranja ka samima sebi.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2017.
