Kako dokazujemo da smo – živi? Koji je najsigurniji dokaz tomu da nismo tek vegetirajuća stvorenja ovisna o atmosferskim nepredvidljivostima i prepuštena neizvjesnostima prirode, izručena na milost i nemilost protoku vremena? Odakle nam, dakle, volja za životom? Od hrane! A kada nam je obično apetit najveći? Na karminama… ili onda kada se prisjećamo onih koji više nisu među nama. Jedući, mi obnavljamo snagu života i bježimo od smrti (najčešće, jer ne valja ni pretjerivati, bila bi pouka Velikog žderanja Marca Ferrerija, 1973.). Čemu taj pripremni govor o jelu? U posljednjem filmu više negoli etabliranog rumunjskog autora, Cristia Puiua, cijela obitelj odgađa objed zbog niza nepredviđenih okolnosti. Lary (Mimi Branescu) odlazi sa suprugom na obiteljsko okupljanje i bdjenje, a povodom četrdesetodnevnice smrti oca mu Emila. Prema dobrom običaju, nakon svećeničkog obreda, ljudi se uz gozbu skupljaju za stolom i evociraju uspomene na pokojnika. (Pravoslavna tradicija, usput budi rečeno, izrazito povezuje jelo s obilježjima smrti, pa tako imamo kod ortodoksnih susjeda s istoka običaje donošenja hrane na grobove.) No, u iščekivanju ugodnog obiteljskog okupljanja za stolom, Lary i njegova supruga Sandra (Judith State) preživjet će neugodan dan prije negoli se doista prepuste uživanju jela s najbližima.
Puiu u već prepoznatljivoj maniri započinje film. Naime, još od Smrti gospodina Lazarescua (Moartea domnului Lãzãrescu, 2005) – inicijalnog filma kojim započinje boom rumunjskog filma, Puiu ustrajava na dugim kadrovima i montaži unutar kadra, a što stvara – osim iluzije prikaza stvarnog trajanja u stvarnom vremenu – i neobičnu tjeskobu. Tako, prije uvodne špice, pratimo desetominutnu sekvencu-kadar samog odlaska protagonista. Nervoza gotovo da je opipljiva, a neka čudna napetost titra u ovome prikazu. Da, da… realnost je sama po sebi sablasna, a njen prikaz umnogostručuje tu avetinjsku prirodu jednog sivog rumunjskog dana. Sljedeća sekvenca u automobilu, još će prenaglasiti tu stiješnjenost u koordinatama svakodnevnog. Razgovor o bajkama i školskoj priredbi povodom blagdana, naći će se uokviren pričom o stresnim kupovinama, gužvom u prometu, pokvarenim ljudima, ali se pojavljuje i čežnja za nekim egzotičnim krajevima kao bijegu od svega toga.
Na kraju, kad Lary i Sandra konačno prispiju na svoje odredište, ništa se u samoj vizuri filma neće promijeniti. Iz sivog eksterijera dolazimo u mračni stan Laryjeve majke. Puiu smješta kameru najprije u predsoblje, gdje u uskome prostornom okviru upoznajemo gotovo sve likove filma. Laryjeva sestra i njezin muž, njegova tetka i njezin sin, profesorski obiteljski par, stara ujna koja stalno jamra protiv svećenika – a prisjećajući se komunističke izgradnje! – emotivna rođaka koja svojom dobrotom priziva sjetu za nekim drukčijim ljudima. Na kraju, kćerka Laryjeve tetke sobom dovodi i prijateljicu iz Zagreba, u očigledno mortus-stanju! Nitko zapravo ne zna je li djevojka (Petra Kurtela) drogirana ili je tek pretjerala s alkoholom? I svi čekaju svećenika.
I dok tako čekaju, cijeli se niz tema izvrti u neprestanim dijalozima koji ostavljaju vrlo malo vremena za neko promišljanje o tomu tko su zapravo ti ljudi što ih Puiu prikazuje. Kako se prikazani dan u Laryjevu životu odvija tek nekoliko dana nakon terorističkog pokolja u napadu na redakciju Charlie Hebdoa spominju se mnoge teme iz globalne svjetske politike: 11. rujan i napad na tornjeve Blizance, američka vanjska politika i njezine europske posljedice, medicinski aparati (Lary je inače ugledni neurolog, a sada tek prodaje medicinska pomagala)… Kroz sve se to ocrtava i rumunjska, europska stvarnost. Likovi ovog filma svojevrsni su Gestalt-obrisi srednje klase na tapiseriji socijalne strukture zemlje.
Ipak, ključni će se događaj samoga filma zbiti na sivoj popodnevnoj ulici. Nakon što ne uspije dočekati svećenika, Sandra odjuri u nabavku u gradski trgovački centar te poziva Laryja kako bi joj pomogao u neugodnoj situaciji. Kako je parkirala na pogrešno mjesto, Sandrin auto je zagrađen i blokiran drugim automobilima. Scena intenzivne svađe te gotovo opipljive mučnine u ozračju iste, kulminira u doslovno fizičkom obračunavanju među akterima. Neugodnost je to koja će poniženog i skoro prebijenog Laryja nagnati na ispovijest o svome ocu. Stiješnjeni po drugi put u automobilu, Lary i Sandra pričaju o davnoj prošlosti. Tako se iza fasade dostojanstvene smrti i njezina evociranja razotkriva bračna laž kod Emila i Nuse, a u čijoj su sjeni odrastali Lary, njegova sestra i mlađi brat. Kako se obitelj uobičajeno naziva temeljem svakog društva, jasna je autorska asocijacija na čitavu kulturu prijetvornosti na kojoj počiva zajednica. Netom prije te scene, i upad tetka Tonija, izazvat će tektonski poremećaj prije željenog obiteljskog objedovanja. Naime, bračna nevjera i promiskuitet prije će se pokazati pravilom u prikazanoj obitelji negoli tek neželjenim ekscesom.
Kako Puiu gradi dramsku napetost u filmu? Ponajprije, tu su brojne vožnje unutar kadra koje nam podastiru nizanje likova i njihovih facijalnih ekspresija. Nakon toga, svaki se dijalog narativno uobličuje na taj način da dolazi do nekog, manje ili više otvorenog sukoba. Doista, svi glumci sjajno odrađuju svoj posao. (Po tome, čini se da je Puiu – poput Mike Leigha, naprimjer – proveo puno vremena uz tumače svojih likova i njihove improvizacije na zadanu temu.) Rezultat je očaravajući glede vjernog filmskog prikaza sivila realiteta. Međutim – a to je glavni dojam pisca ovih redaka – držim da se autor poprilično apstrahira od prijemčivosti svog artefakta od strane i onog gledatelja koji od film traži i nešto više od zabilježenog trenutka realiteta. Naime, što?
Kao i kod iznimno dobro primljenog filma Aurora (2010) posebice od kritike, festivalskih žirija i tzv. art-kino fanova (vidi i autorov osvrt ovdje op. ur.) – primjećujem da autoru ipak ponestaje daha u trenutku kada treba unekoliko poentirati djelo. I dok je tamo iracionalan čin nasilja bio nenajavljen, ali ipak nekako očekivan, ovdje se stvar završava u puno vedrijem tonu (ne želim spojlati, ali radi se o smijanju). Na kraju ipak, sve se otkrivene i zastrte intrige ne razrješuju nekim zaključkom. Mnogo toga ostaje visjeti u zraku… Što npr., znači Sandrina izjava nakon Laryjeve priče da će o svemu što je čula od njega razmisliti „nakon nekoliko dana“? Ima li u toj njegovoj pripovijesti i nekog priznanja vlastite nevjere? I dešava li se neko sudbinski raskol između dvoje glavnih protagonista Sierenevade? Last, but not least, zašto sam naziv Sieranevada? A kako sam shvatio da su gotovo već umrtvljeni likovi filma ponovno oživjeli? Naravno, doista sam odahnuo kada su svi zajedno na kraju prionuli jelu…
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. siječnja 2017.