Potentna platforma

Feljton Film i društvo – Koncepcije hrvatskih filmskih festivala: Revija europskog filma / Dani europskog filma

• 
  
  Od 1997. do 2001. održavao se sezonski ponajvažniji filmski događaj – Revija filmova Europske unije, onodobno jedan od najzanimljivijih filmskih evenata u Hrvatskoj, koji je revnim filmofilima pružao visokokvalitetan i nezaboravan eurocentričan maratonski dugometražni (i kratkometražni) filmski overdose premijernih europskih naslova. Prisjetiti se treba samo nekih od prikazanih djela, kao što su danski Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996) Larsa von Triera (izazovno i duboko uznemirujuće, ultimativno spiritualno remek-djelo), nizozemski Karakter (Character, 1997) Mikea van Diema (fascinantna dickensijanska viktorijana o kompleksnom odnosu između oca i sina), britanske Topsy-Turvy (1999) Mikea Leigha (raskošna, ujedno ekstravagantna i minuciozna fantazija, duhovit, pronicav i srdačan pogled u artistički proces nastajanja popularne viktorijanske glazbene forme operete kroz njene ikone libretista Williama Schwencka Gilberta i skladatelja Arthura Sullivana, ujedno tribute kolektivnom nastojanjima ansambla i pean glumcima) i Lovac na štakore (Ratcatcher, 1999) Lynne Ramsey (dojmljiv i snažno vizualan film koji supostavlja ljepotu mašte svog protagonista-dječaka surovoj svakodnevici prljavosti okoliša pretrpanog štakorima i smećem, kao impresivnih indikatora socijalnog stanja), belgijske Rosie (1998) Patrice Toye (distinktivno, pesimistično djelo specifična lirskog senzibiliteta i neumoljiva socijalnog determinizma koje prati devijantno ponašanje bistre senzibilne djevojčice) i Pornografska veza (Une liaison pornographique, 1999) Frédérica Fonteynea (spora i atipična, jezgrovita i kompaktna meditacija, intrigantna preoblikovateljica konvencionalnog) ili francuske Djevojka na mostu (La Fille sur le pont, 1999) Patricea Lecontea (afirmativan, felineskno-cirkuski crno-bijeli naslov, poema čistoj prirodi ljubavi) i Harry, vaš dobronamjerni prijatelj (Harry, un ami qui vous veut du bien, 2000) Dominika Molla (bizarno crnohumorno djelo o patologiji čovjeka s prikrivenim namjerama iza hinjene srdačnosti).
  
  Kao svojevrstan slijednik Revije filmova Europske unije u sklopu Europskog tjedna 2012. godine (od 2. do 9. svibnja u Zagrebu, Rijeci i Puli) a u organizaciji udruge Kulturni klub iz Zagreba i Delegacije Europske unije u Republici Hrvatskoj, s održavanjem je započela manifestacija Dani europskog filma, a koja se pak od svoje treće obljetnice 2014. održava pod nazivom Revija europskog filma (poradi činjenice što je Delegacija Europske unije nakon ulaska Hrvatske u EU prekinula financiranje programa, zbog čega je proračun sveden na minimum). Distinkcija u programu svodi se na aktualno prikazivanje najpopularnijih naslova suvremenog europskog filmskog stvaralaštva iz protekle sezone Art-kina Metropolis i Grič, za razliku od premijernih naslova prezentiranih na Danima. Među mnoštvom prikazanih kvalitetnih uradaka, na revijalnom pregledu odabranih naslova tako su se, primjerice, našli švedski film Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao (Hundraåringen som klev ut genom fönstret och försvann, 2013) Felixa Herngrena (crnohumorni, apsurdističko-bizaran slikopis, svojevrsni pikarski film ceste o pustolovinama stogodišnjaka, no finalno populističkim light-tonom razvodnjen crowd-pleaser), talijanski Patnje mladog Ede (Short Skin – I dolori del giovane Edo, 2014) Duccioa Chiarinija (gorkoslatka coming of age komedija koja abruptivno vrluda između generacijskog, tinejdžerskog humornog i obiteljske drame, s pretenzijama ka intimističkoj karakterološkoj studiji i ozbiljnoj psihološkoj drami, a u prvome je redu pretenciozan proizvod za mlade) ili francuski Ljeto u Provansi (Avis de Mistral, 2014) Rose Bosch (ultra-lagana, sentimentalna i predvidiva obiteljska drama o međugeneracijskim preprekama na tragu tople nostalgičnosti fellinijevsko-tornatoreovskih mediteranskih uradaka, no koja radije djeluje kao stereotipan i banalan feel-good reklamni turističko-agencijski uradak bez postignuća ciljanog malomišćanskog šušura i mentaliteta) i Francuskinje (Sous les jupes des filles, 2014) Audrey Dana (ugodno gledljiv no nepamtljiv ansambl chick-flick s plejadom francuskih glumačkih zvijezda, koji evocira zlatnoholivudske screwball komedije) te poneki dječji, animirani naslovi poput njemačko-australske Pčelice Maje (Die Biene Maja, 2014) Alexsa Stadermanna (benigna i bezazlena, no i neinspirativna, mlaka i nepersonalizirana verzija bez detalja i nijansi kako u prezentaciji tako i u karakternim psihologijama) ili francuskog Malog princa (Le Petit Prince, 2015) Marka Osbornea, jednog od ponajboljih naslova prikazanih na manifestaciji Revije europskog filma.
  
  Kao ekranizacija jedne od najpopularnijih i najomiljenijih (dječjih) knjiga u povijesti, bezvremenog klasika Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja, film je riskirao naći se na skliskom terenu iznevjeravanja i razočarenja gledatelja, no i više se nego uspješno vizualno transpozicionirao u formi 21-stoljetnog remontnog makeovera tekstualnog predloška. Isto je u prvom redu postignuto indirektnom adaptacijom, kompleksno konstruiranom u narativnom obličju priče unutar priče, pri čemu je ona knjiška umetnuta u konvencionalniji, gledateljstvu prepoznatljiviji (moderni mainstream disneyevski senzibilitetni) okvirni model (što je efektno podcrtano i različitim grafičkim prikazom kao metodom razgraničenja stvarnosnog i izmaštanog, finalno umješno fuzirajući oba esteska pristupa – CG kompjutorski realiziranu okvirnu radnju monokromatske palete, oštrog fokusa i strogih linija, kao prokazatelja zombificiranih, impersonaliziranih i konformističkih odraslih, supostavljenu prekrasnoj teksturiranoj stop-motion animaciji ručno modelirane gline i raznobojnog šuškavog papira, ekspresivne, vibrantne individualiziranosti, nadahnuta samim De Saint-Exupéryjevim crtežima, kakvom je predstavljena originalna knjiška priča); odnosno spretnom ekstrapolacijom glavnih tema knjige (melankolične alegorijske duhovnosti, prihvaćanja i nošenja s gubitkom, njegovanja unutarnjeg djeteta), u vlastitu ekspandiranu priču. Ista pritom može djelovati kontroverzno, poglavito u dijelu u kojem na neki način nastavlja De Saint-Exupéryjevu liniju zbivanja, učinivši Malog princa odraslim (i u radnju ubacujući pop-kulturalni blockbusterovski naenergizirani klimaks), čime svakako prelazi u izlišno proliferacijsko bujanje i umnažanje, a što pak svakako predstavlja pali i neuspio rukavac radnje. Također, umješno pronosi piščeve ideje o bitnosti onog oku nevidljivog (utjelovljene u dobrohotnom, ekscentričnom i mudrom starčiću – Pilotu retro-dvokrilnog zrakoplova, svojevrsnom piščevom alter-egu), u suprotnosti s matrixovski depresivnom konzumerističkom budućnošću (kanaliziranoj kroz glavni lik Djevojčice koju rigidna majka priprema za elitnu kompetitivnu školu koja će je pak pretvoriti u još jedan od masovnih poslušnih ogoljelih automatiziranih jednoumnih strojeva, bez tragova nekadašnjeg djetinjstva) kakva očekuje one koji gube doticaj s nekoruptivnom dječjom nevinošću i zaboravljaju na užitak divljanja vlastite imaginativne kreativnosti.
  
  Sve u svemu, može se zaključiti da se – iako više nema status lučonoše kao u vrijeme nastanka predšasničke Revije filmova Europske unije u krajem devedesetih deficitarnoj festivalskoj ponudi odnosno onodobnim siromašnim repertoarnim inoameričkim kino-naslovima, Revija europskog filma još uvijek svojom prezentacijom kvalitetnih i probranih, žanrovski raznolikih naslova filmske umjetnosti iz različitih europskih zemalja te atraktivnom promidžbom iste, nameće kao distinktivan i jedinstven događaj hrvatske kulturne scene koji per se nudi puno više od obogaćivanja ljetne ponude metropole te ostaje za nadati se da će ova, toliko potentna i jedinstvena platforma, biti kvalitetnije prepoznata i doživjeti izdašnije institucionalne potpore.
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Katarina
Marić