Kvaliteta koja se neprestano potvrđuje

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Dani hrvatskog filma; ZagrebDox

• 
  
  Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox pokrenut je 2005. godine i održava se svake godine, uglavnom u veljači. Organizaciju je te značajne manifestacije započela hrvatska producentska tvrtka Factum, a nema nikakve sumnje da je ZagrebDox najveći festival te vrste u jugoistočnoj Europi. Prvotnim je poticajem nastanka zasigurno bio i zamalo kronični nedostatak sličnih manifestacija u ovome podneblju, pa je organizacijski postav već u temeljima postavio visok kvalitativni prag festivala, prag koji se i nakon dvanaest godina neprestano podiže. Početni ciljevi prikazivanja dokumentarnih ostvarenja iz regije, ali i čitavoga svijeta potkrepljuju se činjenicom da je posrijedi i periodično stjecište domaćih i svjetskih autora, kao i mogućnost zainteresiranome gledateljstvu da percipira djela visoke kvalitete koja su redovito pokazateljem mogućnosti dokumentarne filmske vrste, čija izvorišta nalazimo još u ranim radovima braće Lumiere iz 1895. godine.
  
  Nagrada Zlatni pečat dodjeljuje se u kategorijama međunarodnoga i regionalnoga filma, dok se Mali pečat predaje u kategoriji najboljega autora ili autorice do 35 godina starosti. Pritom ne treba zaboraviti da se napretkom kvalitete dodjeljuju i posebne nagrade iz navedenih kategorija, a valja napomenuti da je nagrada publike pod nadzorom T- coma/HT-a te da se svake godine izdvajaju i filmovi sa specijalnom oznakom Movie That Matters kao važna ostvarenja s promidžbom ljudskih prava. U nekoliko posljednjih festivala svjedočimo nagradi TeenDox za najbolji film koji govori o problemima mladih, povremenoj nagradi Mojoj generaciji te nagradi Phone Dox za najbolji film snimljen mobitelom. Nije upitno da uz stalne projekcije na ZagrebDoxu opažamo i redovite radionice ili pak forume s namjerom promicanja mladih autora dokumentarnoga filma kao i retrospektive autora i nacionalnih kinematografija pa ne mora čuditi ni Počasni pečat kao nagrada za životni doprinos dokumentarnoj filmskoj vrsti.
  
  Ne bismo li ovom prigodom izmaknuli neprestanome nizanju naslova ovjenčanih u svakoj od navedenih kategorija, a čiji se značaj i vrijednost potvrđuju i svakim godišnjim odmakom od razdoblja nastanka i sudjelovanja na ZagrebDoxu, tek ću napomenuti ogroman nacionalni autorski i produkcijski spektar nagrađenih ostvarenja, odnosno jasni odmak od bilo kakve prevladavajuće kinematografije. Ujedno ne trena zanemariti ni česte koprodukcije kao pokazatelj financijskoga udruživanja ali i akulturacijskih procesa filmskoga stvaralaštva koje ne bi smjelo biti određeno državnim granicama. Tako ću se u ovome tekstu u pojedinačnim kategorijama sasvim nakratko osvrnuti prema samo jednom, zamalo nasumično odabranome filmu. Ti filmovi o kojima će biti riječ, a nema nikakve sumnje da je kratki osvrt mogao zadrijeti i u bilo koje drugo djelo, zacijelo zorno predočavaju mogućnosti često marginalizirane dokumentarne filmske vrste. Vrste čiji tematski opseg, višeslojnost konteksta i društvena izravnost prelomljena kroz autorsku percepciju često nadmašuju i hvaljenije i gledanije igrano filmske uratke.
  
  U kategoriji Međunarodnoga filma u rasponu od Tri sobe melankolije finske redateljice Pirjo Hinkasalo nastaloga u koprodukciji Finske, Danske, Njemačke i Švedske s prvoga ZagrebDoxa 2005. godine do Pjesnik na poslovnom putu kineskoga redatelja Angi Jua, ovlašno ću se prisjetiti vrsnoga američkoga filma War Dance Seana Finea i Andree Nix Fine nagrađenoga na ZagrebDoxu 2008. Smješten u afričku državu Ugandu razdiranu višedesetljetnim građanskim ratom, taj film u središnjici ima troje mlađih adolescenata čija egzistencija je određena izbjegličkim kampom i ratni strahotama. No suprotnost destrukcije, odnosno rata i kreativnog, predočenog kroz pripreme za godišnje glazbeno natjecanje u glavnome gradu otponac je njihovome zamalo mitskome pročišćenju, stvaralačkim uspjesima ali i suočavanjem s traumama koje su ih pogodile prije dolaska u logor. Vrhunske vizualnosti, evokativne glazbene podloge i promišljene razrade konteksta, War Dance požnjeo je niz nagrada i nominacija počevši od Sundance Film Festivala 2007. godine.
  
  U kategoriji Regionalnoga filma počevši od filma Slike s ugla hvaljene bosanskohercegovačke autorice Jasmile Žbanić nagrađenoga Zlatnim pečatom 2005. pa sve do filma 4.7 hrvatskoga autora Đure Gavrana s ovogodišnjega ZagrebDoxa nasumični odabir je upravo potonjega predznakom sagledavanja pogubnoga utjecaja alkoholizma i obiteljskoga nasilja koje mu je često posljedicom. Razabirući pojedinačno, autor je zapravo komentirao i opće stanje i uvjetovanost alkoholizma i nasilja u raznim sredinama. Pritom sasvim jasno određuje međusobnu prožetost psihologije pojedinca i njegova djelovanja s otuđenim širim zajednicama, a nenametljivo ga oslikava primjerenim filmskim jezikom i redateljskim rukopisom te neće iznenaditi uspije li 4.7 postati laureatom na još kojem festivalu osim ZagrebDoxa.
  
  Prisjetimo li se kategorije Najboljega mladog autora ili autorice u rasponu od Mirnoga života Antoine Cattina i Pavela Kostomarova nastaloga u švicarsko-ruskoj koprodukciji do švicarsko- njemačkoga Iznad i ispod Nicolasa Steinera izbor je ovom prigodom sužen na turski film Na putu do škole Orhana Eskikoya i Ozgura Dogana nagrađen Malim pečatom 2009. godine. Ostvarenje je to o mladome turskom učitelju koji dobiva radno mjesto u kurdskom selu smještenom u bespućima Anadolije. Tijekom školske godine uočavamo pomak od jezičnoga nerazumijevanja i različitih kulturnih zasada pa sve do skladnih akulturacijskih procesa. Djelo je to zamalo mitskoga okusa, preciznoga društvenoga konteksta i dojmljive slikovnosti vrlo retoričnoga iskaza te nas ne čudi ni da je Na putu do škole bio izrazito gledan u matičnoj zemlji.
  
  Nije teško ustvrditi da su među nagradama publike česta hrvatska ostvarenja pa od hrvatskoga Direkta (40) bez tate Nebojše Slijepčevića ovjenčanoga T- Comovom/HT-ovom nagradom 2005. godine do belgijsko-izraelskoga U suton života Sylvaina Bigeleisena 2016., s iznimkama festivala 2007.- 2009. i 2011. redovito su nagrađeni domaći autori, pa je odabir filma Gangster te voli Nebojše Slijepčevića nastalog u koprodukciji Hrvatske, Njemačke i Rumunjske a nagrađenoga 2013. godine pokazateljem da ipak nije posrijedi tek lokalpatriotska naklonost gledateljstva ostvarenjima nacionalnoga predznaka nego potvrdom da gledateljstvo izvrsno percipira filmove bliskoga kulturnoga sklopa i jasno korespondira sa svjetonazorima domaćih autora, a zasigurno nije upitna ni kvaliteta djela. Prostorno određen imotskom krajinom, Gangster te voli odražava djelovanje Nedjeljka Babića, nadimkom Gangstera, koji spaja usamljene. Gotovo komičnoga predznaka, taj film sasvim oprečno obiluje i melankoličnim okusom zbog razrade tematskoga sklopa i percepcije niza samaca te arhetipskom percepcijom šire društvene zajednice i podneblja. Slijepčević se iskazuje izvrsnim redateljem upečatljivoga stila koji prosudbe naposljetku prepušta gledatelju, što potvrđuju hvalospjevi kritike i publike gdje god se prikazivao.
  
  Naznačimo li da se specijalna nagrada tematski mijenjala u prvih nekoliko festivala, od 2009. godine ona postaje usredotočena kao Movie That Mattered pa od Burmanskih videoreportera - izvještaji iz zatvorene zemlje danskoga redatelja Andersa Ostergarda do Moj Alep američke redateljice Melisse Langer iz 2016. svjedočimo djelima koja naglašeno promiču ljudska prava uglavnom percipirajući njihovo nesmiljeno kršenje. Odabir glasovitoga filma Čin smaknuća Joshue Oppenheimera nastalog u norveško-dansko-britanskoj koprodukciji koji je ovjenčan specijalnom nagradom na ZagrebDoxu 2013. godine. Taj se film tematski osvrnuo spram masovnoga pokolja indonežanskoga stanovništva prigodom smjene vlasti 1965. i 1966. godine te izdvojio nekoliko već ostarjelih počinitelja zločina i pokušao ih suočiti s počinjenim rekreirajući događaje kroz prizmu poigravanja s igranofilmskim žanrovima. Kako njihov status u Indoneziji nije bio ugrožen, zacijelo i zbog ideološki uvjetovanoga ustroja i nadzora nad društvenim i medijskim institucijama, tek je preuzimanje uloge žrtve prigodom interpretacije zlodjela pripomoglo osvješćivanju počinitelja. Snažno djelo višeslojna konteksta polučilo je višestruke nagrade, od nominacije za Oscara u kategoriji najboljega dokumentarnoga filma do uvrštavanja među dvadesetak najboljih dokumentaraca uopće na stranicama glasovitoga filmskoga mjesečnika Sight & Sound.
  
  Tako naposljetku ovaj kratki presjek kvalitete nagrađenih filmova postaje poput vrha sante leda ne samo širem popisu nagrađenih već i čitavom rasponu dosad prikazanih ostvarenja na dvanaest ZagrebDox festivala. Kako je već i za slijedeću manifestaciju dokumentarnoga filma u Zagreb zacijelo prispio i poveći broj prijavnica ne mora nas iznenaditi njegov status, značaj i kvaliteta koji se neprestano potvrđuju iz godine u godinu. Ujedno dokazom je to i neprestane svježine dokumentarnoga filma, zrelosti autora i matičnih kinematografija.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir