Kada sam prije godinu dana pisao o filmu Ratovi zvijezda: Sila se budi (2015) J. J. Abramsa, čini se da sam dobro predvidio da je kupnjom Lucasfilma Disney znao što radi te da će svaki cent koji je potrošio na preuzimanje višestruko vratiti. U doba kada Hollywood više nije sposoban ništa novo i inventivno kreirati, nego bezlično rekreira, prepravlja i adaptira na sve zamislive i nezamislive, logične i nelogične načine, svemirska franšiza Star Wars nudi ogroman potencijal za raznolike i mnogobrojne eksploatacije, koje su jednako nekrofilske koliko i digitalno rekreiranje preminuloga glumca Petera Cushinga, čije ukazanje u Rogue One cijeloj priči daje morbidan prizvuk. Zato je bilo za očekivati da Disney neće stati samo na novoj trilogiji, koja se nastavlja na prethodne dvije, nego će pokušati svemirsku sagu dodatno izdašno unovčiti tako što će snimati brojne spin offove originalnoga serijala. Stoga da vjerni fanovi prikrate vrijeme dok čekaju drugi nastavak treće trilogije (ili Epizodu 8), koji je u fazi postprodukcije te je redateljski potpisuje Rian Johnson (Looper, 2012), mogu odgledati Rogue One Garetha Edwardsa (Godzilla, 2014).
Priča je vremenski smještena nakon događaja koji se odigrali u Osveti Sitha (2005) Georgea Lucasa te prije problema koji su iskrsnuli u Novoj nadi (1977) istoga redatelja. Prolog filma nas uvodi u kontekst obiteljskih kompleksa, toliko fetišiziran u ovoj svemirskoj sagi da se pitate nije li napokon vrijeme da scenaristi upotrijebe malo više mašte i maknu se od problematičnih odnosa roditelja i djece te sukoba generacija i pokušaju priču osmisliti na temelju nekih drugih motiva, koliko god se držali arhetipskih obrazaca romanse. Nije cijeli svemir naopako mjesto jer se roditelji i djeca ne uspijevaju uvijek razumjeti. Uvod nas upoznaje sa znanstvenikom Galenom Ersom (Mads Mikkelsen), koji povučeno živi na zabitnom planetu te se bavi poljoprivredom kako bi mu njegov pastoralni kičasti san pomogao da ostavi prošlost za sobom, u kojoj je kao službenik Imperija pomogao u razvoju opasnoga superoružja – Zvijezde smrti.
Kako to obično biva, bivši ga poslodavac, inkarniran u Imperijinom direktoru oružanih snaga Orsonu Krennicu (Ben Mendelsohn), pronalazi te primorava da se vrati na stari posao. Pritom mu pogiba supruga Lyra (Valene Kane), a malodobna kćer Jyn uspijeva pobjeći te je spašava ekstremist Saw Gerrera (Forrest Whitaker), koji se otuđio od pobunjenika. Jyn (Felicity Jones) u odrasloj dobi pronalaze pobunjenici te je nastoje iskoristiti da dođu do njezina oca te pronađu način kako da unište Zvijezdu smrti, a u tom nastojanju pratit će je njihov povjerenik Cassian Andor (Diego Luna). Pritom se priča razvija na dva kolosijeka: jedan je pustolovno-akcijski, a drugi je intimni te u njemu protagonistica nastoji razumjeti oca i njegove postupke.
Rogue One sigurno kroči stazama koje je prije godinu dana utabao J. J. Abrams. Kao što Sila se budi dijelom nalikuje na remake Nove nade, a dijelom na začetak novoga serijala, tako i Edwsardsov film djeluje kao spoj remakea Sila se budi te inicijatora novoga i neovisnoga serijala. Drugim riječima, scenarij Chrisa Weitza (Sve zbog jednoga dječaka) i Tonyja Gilroya (Bourneov identitet) ne nudi osobito originalnu i inovativnu priču, nego je posrijedi zanatski spretno posuđivanje i nadasve recikliranje narativnih i motivskih sklopova inače primjetnih i znanih iz Ratova zvijezda. Stoga gledajući film imate dojam da ste sve te situacije i peripetije već nekoliko puta gledali s protagonistima koji nalikuju na protagoniste iz Rouge One, samo se drugačije zovu.
Slično kao u Abramsovu prošlogodišnjem filmu tako i Edwardsov u središte postavlja snažnu junakinju. Umjesto Rey koja će biti budući Jedi, sada se javlja buntovna i nepokolebljiva Jyn, no obje protagonistice vrlo su slične te dijele obiteljsku pozadinu: bile su napuštene kao dijete. Obje imaju mušku pratnju, od kojih je jedan pilot, a drugi povjerenik pobunjenika ili Nove republike. Umjesto C-3PO javlja se K-2SO. Svi su odnosi gotovo preslikani, samo je Rouge One dodatno politički korektniji, odnosno politički je korektan da više od toga ne može biti. U svjetlu mnogobrojnih optužbi koje su holivudski studiji primili zbog whitewashinga, producenti ostvarenja potrudili su de da im ne bude upućena niti jedna jer sve su rase ravnomjerno zastupljene. Navedeno postaje vlastitom parodijom jer su tvorci ovoga djelca očito matematički precizno kalkulirali oko rasne pripadnosti mnogobrojnih likova koji se javljaju. Općenito je scenarij skrojen prema principu da se za svakoga nađe ponešto pa se povezuju humorni akcenti s romantičnim i akcijsko-pustolovnim jer se nastojalo proračunato misliti na sve skupine i uzraste publike. Nažalost, ovoga puta sve djeluje i puno praznije. Pritom su likovi papirnati, ne osobito razrađeni te pomalo lišeni životnosti.
Edwards pregledno iznosi priču i postavlja raskošne akcijske prizore. Slično Abramsu kompjutersku animaciju koristi suptilno da cjelina ne bi počela nalikovati na loš animirani film te nastoji zaobići nepotrebni kič i šarenilo. No djelo ima problema s ritmom jer je s obzirom na količinu i složenost priče djeluje predugačko, posebice prva polovina ostvarenja, dok se akcijski segmenti još nisu zahuktali. Iako je zanatski sve napravljeno s mjerom, Rouge One djeluje kao instant filmski spektakl čiji je osnovni cilj da svom studiju donese što više novca te da premosti period čekanja do osme epizode.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. prosinca 2016.
