Pri početku Teorije tigra (2016), velikoga kinohita češkoga redatelja Radeka Bajgara, lokalna gospođa posjećuje Jana (Jiří Bartoška), veterinara iz idiličnoga praškoga predgrađa, kako bi kastrirala svoga mačka jer previše šara po susjedstvu te ganja sve dostupne mačke. Gazdarica se, kako bi ukrotila nestašnu zvjerku, odlučuje na radikalan čin, kojim mačka veže uz sebe i dom, a posredno ga time, sugerira djelo, zapravo feminizira i lišava muškosti. Posrijedi je motiv kojim je uokvirena naracija filma jer u završnici Jan ima putujuću veterinarsku kliniku u kojoj odbija izvršavati kastracije mačora iz osobnih, subjektivnih razloga. Nije teško zaključiti da Bajger kastraciju mačora ovdje simbolički poistovjećuje s kastracijom muškaraca. Ona doduše nije doslovna, nego metaforička jer ne predstavlja gubitak stvarnih genitalija, nego upućuje na lišenost muškosti te povlastica koje taj položaj nudi u društvu. Bajgerov muškarac treba biti odriješit, siguran u sebe, ne smije podilaziti ženama te mora čuvati integritet vlastite muškosti. Na tom putu ispriječile su mu se manipulativne i solidarizirane žene, koje ipak i dalje podilaze stereotipima patrijarhata jer djelo neprestano operira kroz postuliranje nekakvih tipičnih ponašajnih obrazaca za muškarce i žene.
Stoga je Teorija tigra ultimativni film o muškom sveprožimajućem strahu od kastracije, odnosno gubitka genitalnih igračaka te svega onoga što one u patrijarhalnom društvu simboliziraju. Još od Freuda naovamo znamo da je rodni identitet krhak te da nakon razrješenja Edipova kompleksa strah od gubitka muških povlastica neprestano tinja u nesvjesnom svakoga muškarca. Očevih opomena nitko se ne uspijeva sasvim otarasiti, a superego je zajebana instancija koja cijelo vrijeme budno motri i opominje. Međutim, Bajgerovi kastracijski strahovi, odnosno da ne budem odvratni pozitivist, pa ću reći kastracijski strahovi njegovih protagonista, utemeljeni su u njihovim suprugama. Znate kako je Lacan majčinu žudnju tumačio kroz koncept majke-krokodila koja neprestano u raljama drži dijete te mu ne dopušta da razvije samostalno sebstvo, pa tako u sličnoj maniri u Teoriji tigra imamo pojavu supruge-krokodila, koja kontrolira, nadzire, planira i svom muškarcu ne ostavlja niti malo prostora da slobodno diše.
Bajgerovo ostvarenje povezuje elemente komedije sa strategijama filma ceste. Narativni okidač je smrt Janova svekra koji je želio biti kremiran, ali se njegova supruga (svekrva) protivi toj želji jer želi da bude pokopan na lokalnom groblju, gdje će ga moći posjećivati. U tome je podržava i kćerka, Janova supruga i sveučilišna profesorica Olga (Eliška Balzerová), koja njeguje tradicionalno poimanje rodnih uloga u braku i društvu, što je evidentno iz njezinih predavanja studentima. Jan shvaća da je svekrov život u potpunosti bio određen žudnjama njegove supruge te uviđa da se s njim dogodila ista stvar. Olga je samo preslika svoje majke, kao što je i njihova kćer Olinka (Tatiana Vilhelmová) Olgina preslika. Sve tri žene izrazito su manipulativne i ne biraju sredstva da bi svoje muškarce podvrgle vlastitoj krutoj volji i stezi. Navedeno je scenaristički podosta neuvjerljivo i anakrono postavljeno jer se sugerira da su loše osobine triju žena zapravo rezultat genetskoga naslijeđa te oblika socijalizacije i miljea. Primjenjivati zolijanske premise na oblikovanje likova u filmskome djelu u dvadeset i prvom stoljeću djeluje krajnje bizarno, da ne kažem suludo, pa čak i kada govorimo o žanru komedije koji se temelji na karikiranju te iskrivljavanju karakternih osobina. Želim reći da u Teoriji tigra nije posrijedi ironija, nego doslovno postavljanje rata spolova u kontekstu biološkoga esencijalizma, iz čijeg bi sraza onda trebale proizaći humorne situacije.
Jan, dakle, želi natrag stari život i snove iz mladosti, a priliku za to dobiva kada mu u ordinaciju dolazi čovjek s papigom, čija žena sumnja da im kućni ljubimac boluje od Alzheimerove bolesti. Bizarna situaciju prosvjetljuje veterinara jer shvaća da bi pred Olgom mogao odglumiti bolest te na taj način steći toliko žuđenu slobodu. Stvar nije tako jednostavna kako je zamišljao jer supruga smatra da je njezina dužnost da se brine i organizira život bolesnoga muža. Smještanje na psihijatriju omogućit će mu izlaske, koje će Bajger postavljati služeći se strategijama filma ceste, dakle, onoga žanra koji sugerira nesputanost, demokratičnost, slobodu, vizionarski duh kroz postavljanje junaka u kontekst prostornoga izmještanja, a time i aktivne uloge u životu. Međutim, navedeno isključuje žensko biće pa su individualizam i sloboda isključivo poistovjećeni s muškim.
Teorija tigra publici će zasigurno biti vrlo prijemčiv film te nimalo ne iznenađuje njegov status nacionalnoga kinohita u Češkoj. Djelo barata univerzalnom temom ratova spolova, a svojom stilskom i narativnom fakturom odgovara očekivanjima prosječnoga kinokonzumenta. Naracija je posložena pregledno linearno-kronološki, nema oblikotvornih i stilskih poigravanja, sporadično je duhovit, u peripetije bračnoga para u poznijim godinama upletene su i priče njihove djece, što daje obuhvatniji pogled na problematiku. Međutim, kao što sam ranije naglasio, Bajgerovo poimanje rodnih uloga i odnosa odveć je anakrono te pretjerano stereotipizirano pa su muškarci predstavljeni kao potlačen i pozitivan pol, a žene mahom kao manipulatorice i negativan pol. Pritom su one krive jer muškarcima onemogućuju da čine sve one tradicionalne stvari koje inače u slavenskom svijetu čine: odlaze u prirodu, roštiljaju, piju, druže se.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2016.
