Gibsonov veći od života junak Desmond Doss (Andrew Garfield), koji kao i Nolanov Batman ima problema s pucaljkama zbog prigovora savjesti, tijekom prve polovine filma u virginijskoj zabiti pokušava osvojiti djevojku Dorothy Schutte (Teresa Palmer). Napokon mu to i uspijeva, no njegova gorljiva želja za davanjem doprinosa borbi svoje zemlje tijekom Drugoga svjetskog rata predstavlja opasnost po ostvarivanje njihova zajedničkoga života. Desmond ne može otići samo tako pa neposredno prije odlaska zaprosi djevojku kako bi zajednica znala da je ona zauzeta te da strpljivo čeka odabranika da se vrati iz ratnoga pohoda poput neke američke ruralne Penelope. Dragi ipak ne dolazi na zakazano vjenčanje, no ona ne posustaje jer vjeruje u Desmondovu iskrenost i zna da se nešto prepriječilo njihovoj bračnoj sreći i zajednici. Nakon što se peripetije oko vojnoga suda razriješe pozitivno po junaka, Gibson napokon novopečenom bračnom paru omogućuje da konzumira svoju vezu, očekivano tijekom prve bračne noći.
Da nas ne bi previše opterećivao romantičnim prizorima te razvlačio ionako do zla boga razvučenu radnju, odlučio je poštedjeti nas inscenacije ceremonije vjenčanja. Stoga nas odmah uvodi u bračnu ložnicu koju je odglumila neugledna hotelska soba. Puritanski redatelj morao nam je nekako dati do znanja da je idealni par legitimirao odnos pred bogom i zajednicom pa histerično kadrira prsten na Desmondovoj ruci. Nema u Gibsona seksa prije braka, ma zapravo uopće nema seksa jer uživati je strašan grijeh, a cijeli je život mukotrpno odricanje i patnja koji će u nekom drugom životu valjda biti prepoznati i posljedično nagrađeni. Njegov junak ionako cijelo vrijeme čita Bibliju, u kojoj nosi fotografiju odabranice, te se neprestano moli i zaziva stvoritelja da mu bude od pomoći. Ako pažljivo ne gledate, Dossov prsten će vam možda promaknuti, no spominjem taj prizor jer je indikativan za svjetonazor cijeloga filma.
Greben spašenih osuvremenjena je kombinacija Hrabroga srca (1995) i Pasije (2004) u kojoj Gibson ponovno vrlo minuciozno povezuje vjeru i nasilje, ponavlja koncept požrtvovna i neshvaćena pojedinca, gotovo bogočovjeka, koji kroz odricanje i tešku bol postaje herojem, dok crijeva i ine ljudske iznutrice te ekstremiteti sve u šesnaest lete i frcaju uzduž i poprijeko filmskoga platna, do te mjere da se osjećate sretnima jer nekome nije pala na pamet perverzna ideja da film snimi u 3D formatu. Metafizički intoniran završni kadar kada ranjeni Doss visi s grebena te se sugerira njegovo uznošenje na nebo, nije ništa drugo do simboličkoga prikaza uskrsnuća. Doduše, on preživljava, no djelo možemo shvatiti kao pokušaj da njegov slučaj uskrsne u kolektivnom američkom pamćenju te se tamo dugo zadrži.
Djelo se otvara nemuštom uvodnom sekvencom koja prikazuje ratnu bitku. Redatelj želi dočarati kaos borbe, no ne uspijeva nas zaintrigirati, iako saznajemo da je glavni lik ranjen. Nakon toga slijedi podugačka analepsa koja nas vraća šesnaest godina u prošlost te kreće s Desmondovim djetinjstvom i problematičnim obiteljskim kontekstom da bi postavila temelje za njegovu motivaciju. Posrijedi je prvi dio trodjelne strukture koji je, unatoč obiteljskim kompleksima, pastoralno intoniran: prevladavaju svijetle boje, pejzažni motivi, suncem obasjani virginijiski prostori. U toj zatvorenoj zajednici bliskoj bogu rat, koji se odvija negdje preko oceana, pozadinski predstavlja mračnu sjenu koja se nadvija nad bukoličko okruženje. Drugi segment odigrava se u vojnoj bazi nakon što se Doss prijavljuje u američku vojsku. Bogobojazni mladić ima problema s nošenjem oružja, iako je gorljivi domoljub te želi pomoći svojoj zemlji tako što bi joj služio kao bolničar na ratištu. Njegov prigovor savjesti jedino mu donosi zlostavljanje i nepovjerenje u vojsci, iako ih kao pravi junak nastoji i uspijeva prevladati uz pomoć boga. Tek se u trećem dijelu vraćamo u narativnu sadašnjost – bitku za Okinawu, u kojoj Desmond pokazuje širinu svoga herojskoga talenta, a prevladavajuće sivilo i crvenilo krvi predstavljaju oštar kontrapunkt pastoralnosti prvoga segmenta.
Pritom je Gibson umislio da snima novo Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998) pa nastoji koristiti sve stilske strategije prisutne u Spielbergovu filmu, ali mu je štošta krenulo po zlu. Prizori bitke ispresijecani su, primjerice, orijentacijskim totalima koji prikazuju paljbu ratnih brodova po Okinawi i posljedično iz gornjega rakursa padanje projektila po bojnom polju. Među ostalim, svrha im je i naglašavanje ratnoga kaosa te podizanje napetosti, no CGI je toliko neuvjerljiv da imate dojam da gledate loše dizajniranu kompjuterski igricu. Gibson također nikada nije pokazivao suptilnost u profiliranju filmskih negativaca, a Pasija je očit primjer. Stoga vam neće biti teško pretpostaviti kako su Japanci prošli u Grebenu spašenih. Prikazani su kao razularena i fanatična masa, svedena na animalnu razinu, koja bezosjećajno kolje i masakrira. Čak ih vojni psihijatar uspoređuje sa Sotonom – druge su kulture, boje kože te štuju neke čudne bogove – što samo dodatno pridonosi zaogrtanju djela u religijsku simboliku.
Još je u Pasiji redatelj pokazao sadističku sklonost uživanja u mučenju gledatelja te testiranju njihova praga tolerancije, a ujedno se zanosio podžanrovskim strategijama splattera. Greben spašenih nije iznimka, što je evidentno upravo iz posljednjega segmenta djela. Fascinacija eksplicitno prikazanim krvoprolićem, grafičkim nasiljem te sakaćenjem ljudskoga tijela od djela čini pravi torture porn. Nije problem u eksplicitnom prikazivanju ratnoga nasilja, nego u njegovoj nefunkcionalnosti. Gibson želi prikazati rat kao krvavo i granično iskustvo, no nije nužno da gledatelje terorizira svakom u detalje prikazanom ranom nebrojenih američkih vojnika kako bi postulirao svoju problematičnu poruku. U suvremenom svijetu Gibsonov je romantični patriotizam anakron jer rat prikazuje kao ekstremno krvavo i nasilno iskustvo koje je zapravo u svojoj srži oplemenjujuće jer učvršćuje pojedinčevu vjeru u domovinu i boga te može predstavljati kohezivni element među ljudima. Pritom zanemaruje činjenicu da su konstrukti boga i domovine često kroz povijest bili okidači za nebrojena suvišna krvoprolića. Rat je barbarski događaj od kojega nitko ne dobiva ništa korisnoga i koji treba nastojati izbjeći pa je krajnje paradoksalno da redatelj snima film o čovjeku koji se protivio ubijanju dok istodobno uz rat veže civilizacijski pozitivne konotacije.
Greben spašenih je film koji tijekom prve dvije trećine čekate da se dogodi: sporo upoznavanje s protagonistovom mladošću te vojnom obukom odveć su nefokusirani pa time i razvučeni. Kada bitka krene, Gibsonu je više stalo do njegovih ideologema i nasilja, nego do profiliranja likova i radnje. Protagonisti su manje više idealizirani i papirnati, a dijalozi Roberta Schenkkana i Andrewa Knighta patetični pa djelo počiva na predvidljivoj izmjeni patetičnih i nasilnih prizora. Redateljeva pregledna naracija pojednostavljeno pristupa materijalu uključujući brojne stereotipe ratnih filmova, u rasponu od vojničkoga drila do male bondinga.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2016.
