Predvidljivo i opterećeno stereotipima

Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić

• 
  
  Djelo Rajka Grlića otvara se prizorom u kojem glavni protagonist preobučen u ženu odlazi u bar da bi na godišnjicu smrti svoga partnera ispio piće njemu u sjećanje. Ubrzo saznajemo da je Vjekoslav (Nebojša Glogovac) profesor povijesti koji živi zajedno s nepokretnim ocem, pasioniranim ustašom, koji je u poslijeratnom razdoblju pružao knjigovodstvene usluge Kaptolu. Vjekoslavova srednjoškolska predavanja, sudeći prema reakcijama učenika, evidentno su dosadna, no preko njegova zanimanja, očeva svjetonazora i poslovne pozadine obitelji scenaristi Rajko Grlić i Ante Tomić povezuju suvremeno prekrajanje povijesti nakon osamostaljenja devedesetih, nikada umrli duh ustaštva, koji brojni nekrofilskom revnošću i dalje njeguju, ulogu crkvenih ustanova u svemu tome te njezinu veliku financijsku bazu. Da bi nacionalni kontekst bio dodatno podcrtan, Vjekoslav živi u zgradi u kojoj u malome stanu obitavaju medicinska sestra Maja (Ksenija Marinković), udana za hrvatskoga policajca ali Srbina Antu (Dejan Aćimović).
  
  Profesor nije osobito druželjubiv, no nakon što je ozlijeđen u homofobnom napadu, brigu o njemu preuzima Maja, a zauzvrat će on njezinu suprugu pomoći da nauči Ustav Republike Hrvatske, odnosno položi ispit koji mu je uvjet da ostane na poslu. Nije teško pretpostaviti da će odnos Ante i Vjekoslava biti predvidljivo užaren zbog nacionalističkih stavova prvoga te da će navedeno autorskom tandemu Grlić-Tomić poslužiti za niz duhovitih opaski o hrvatskoj suvremenosti. Njihova potka zapravo je vrlo prozirna: društvo je sastavljeno od različitih individua koje mogu koegzistirati zajedno pa bili oni i homoseksualac desničar i ustaša ili Srbin domoljub.
  
  Ostavimo na trenutak Grlićev pokušaj humornoga seciranja suvremenih nacionalnih i nacionalističkih prijepora, klasnih i seksualnih motiva te odnosa patrijarhalnoga nacionalizma prema seksualnim i drugim manjinama jer ono nije osobito maštovito niti inventivno izvedeno. Iako je fotografija Branka Linte odlična, a glumačke kreacije Nebojše Glogovca, Dejana Aćimovića i Ksenije Marinković izvrsne, djelo pokazuje brojne nedostatke. Otvaranje Ustava Republike Hrvatske može nas dovesti u kontekst još jednoga filma, adaptacije romana Christophera Isherwooda koji se bavi problematikom homoseksualne ljubavi i identiteta. Posrijedi je Samac (A Single Man, 2009) Toma Forda, inače modnoga kreatora, koji se odlučio okušati u filmskim vodama i čije novo ostvarenje Noćne životinje (Noctural Animals, 2016) s nestrpljenjem očekujemo. Na površinskoj razini dva djela povezuje niz motiva. George (Colin Firth) i Vjekoslav su profesori: prvi sveučilišni a drugi srednjoškolski, a dok jedan nastoji poluzainteresirane studente poučiti humanističkim vrijednostima, drugi sustavno radi na indoktrinaciji. Obojica se nastoje nositi s emocionalnom traumom i gubitkom te imaju složene odnose s prijateljicama.
  
  George ima turbulentan odnos s razočaranom Carly (Julianne Moore), svojom nekadašnjom ljubavnicom, koja predstavlja kontrapunkt njegovoj melankoliji i gotovo apatičnosti. Vjekoslav se sprijateljuje s Majom, kojoj pomalo počinje razotkrivati povijest vlastitoga života. I Samac i Ustav Republike Hrvatske povezuje komično s melankoličnim. Grlićev film jednim dijelom djeluje kao pokušaj da se Isherwoodova/Fordova priča prebaci na balkanski prostor tako što se problematika gubitka i žalovanja premreži društveno-političkim elementima, bez kojih očito ništa ne može proći. U startu to ne mora predstavljati nužno lošu odluku, no problem nastaje kada je ona scenaristički nespretno provedena.
  
  Primjerice, u Fordovu filmu je društveni kontekst bitan, no on je suptilno utkan u pozadinu te gotovo neprimjetno iz prikrajka djeluje na živote protagonista. Humor suptilno izranja iz sraza protagonistove naoko bezvoljne pojave te niza nepredvidljivih svakodnevnih situacija u kojima se zatiče. Stoga je Samac ultimativan film o žalovanju i gubitku kada se svijet čini praznim i lišenim smisla, nošenju sa svakodnevnim malim situacijama. Fordova vizualna pedanterija, u kojoj se uočava njegov izraziti dar za detalje, nikada ne postaje puka fasada, nego pridonosi stvaranju iznimno melankoličnoga ozračja. Odnos površinskoga, odnosno vanjske fasade i unutrašnjosti je temeljan problem koji autora zanima i koji razmatra. Stoga se ključni prizor javlja na početku u kupaonici, pred ogledalom kada se George pedantno, brižljivo sprema i odijeva, prije no što odlazi održati predavanje na fakultetu. Time je on gotovo uspoređen s glumcem koji mora izaći pred svoju publiku. Navedeno korespondira s nastojanjem redatelja da minuciozno konstruira vizualni izgled djela. I George i Ford stvaraju puke fasade, maske, kojima je cilj prekriti krhku unutrašnjost, činjenicu da je svijet postao lišen smisla nakon gubitka te jedne, posebne osobe koja je markirala njegovu potpunost.
  
  Grlić i Tomić mogli su od Forda naučiti štošta o suptilnosti i prikazu složene ljudske psihologije i subjektivnosti u filmskom djelu, no umjesto toga su se pogubili u nastojanju da stvore publici prijemčivo ali poučno djelo prezasićeno prvoloptaškim humorom. I dok se Samac vješto poigrava odnosom površine i unutrašnjosti, Ustav Republike Hrvatske beznadno grebe po površini bez hrabrosti da prodre u ono što se nalazi ispod nje: ljudsku psihologiju te društvene patologije, ziheraški nudeći opća mjesta, nemušte motivacije protagonista (primjerice, motiv ustava povezuje Vijeku i Antu, no nema bitniju simboličku funkciju u djelu; odnos glavnoga protagonista i njegova nepokretnoga i bolesnoga oca psihološki je neuvjerljiv: ako otac odbacuje sina zbog njegove seksualne orijentacije, zašto sin bespogovorno prihvaća njegovu ideologiju) te humorne situacije na razini dosjetki.
  
  Cijela fabularna konstrukcija šablonski je postavljena: u suodnos se dovode ustaša i homoseksualac te Srbin i branitelj, koji se na kraju pomire što rezultira krajnje neprobavljivom završnicom u kojoj susjedski bračni par odluči nazvati dijete po Vjekoslavu te ga zamoliti da mu bude kum na krštenju. Grlićevo i Tomićevo poimanje rodnoga i seksualnoga identiteta iz perspektive suvremenosti djeluje anakrono. Kada Vjekoslav priča svom učeniku o vječnoj krivnji koju osjeća zbog seksualne orijentacije, niste u potpunosti sigurni je li to najspretnije sazdana poruka koju djelo želi prenijeti. Lik Maje bezličan je patrijarhalni stereotip supruge koja se društveno mora ostvariti kao majka. Legitimno mjesto muške homoseksualne ljubavi u Ustavu je kanalizirano kroz heteronormativne stereotipe jer jedan od partnera zbog želje drugoga partnera izvodi maskeradu: preoblači se u ženu. Zašto tandem Grlić-Tomić nije jednostavno mogao prikazati muški emocionalno-seksualni odnos bez motiva transvestitizma, kojim podilazi publici i nastoji postići komične učinke, a zapravo ispada groteskan i stereotipan?
  
  Grlić i Tomić nastojali su secirati hrvatsku društveno-kulturnu klimu te povezati intimnu priču o gubitku s angažiranim propitivanjem hrvatske društveno-političke stvarnosti na krajnje banaliziran i predvidljiv način opterećen stereotipima.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. studenoga 2016.

Piše:

Dejan
Durić