Prestižni status

Feljton Film i društvo – Koncepcije hrvatskih filmskih festivala: Pula Film Festival

• 
  
  Ovogodišnji, 63. Pula film festival iznova je posvjedočio o prestižnom statusu te najstarije filmske manifestacije u nas. Dakako, kao i u slučaju nekolicine drugih filmskih festivala, poput onih u Veneciji, Cannesu ili Berlinu, dugogodišnja tradicija je temelj neprestanoga obnavljanja i nepobitnoga kulturnoga i društvenoga značaja. Ne treba zaboraviti da je prvi je filmski festival u Puli održan 1953. kao prvi izdanak takve vrste jugoslavenskih prostora, a njegov u određenim razdobljima visok ugled potvrđivao je vjerodostojnost jugoslavenske kinematografije, a neizravno pokušao svjedočiti o kredibilitetu tadašnjega društva. Nakon raspada jugoslavenske državne tvorevine i priznanja hrvatske samostalnosti taj je festival 1992. preuzeo predznak hrvatskog, ostajući pritom nekoliko sljedećih godina u nacionalnim okvirima. Pritom je upravo otkazani 38. festival 1991. godine gotovo simbolično ostao prijelomnom razdjelnicom dvaju državnih zajednica, socijalističke Jugoslavije i Republike Hrvatske.
  
  Naime, na sam dan otvaranja festivala, 26. srpnja, nakon podnevne novinarske projekcije filma Krhotine, dugometražnoga prvijenca Zrinka Ogreste, Vijeće Filmskog festivala u Puli odlučilo je da se Festival ne održi u znak prosvjeda protiv sve izraženijega nasilja u jeku započetog Domovinskog rata. Ne mora nam se činiti začudnim da je uslijed društvene situacije u nekoliko slijedećih godina usmjerenost prema domaćem filmu bila prijelomnom odrednicom funkcioniranja Festivala, uz popratne programe koji su tek ovlašno – i ne svake godine – dodirivali međunarodne filmske smjernice, a većinom su bili usmjereni raznovrsnim oblicima hrvatske filmske produkcije, poput dokumentarnih, animiranih filmova ili tzv. mladog filma. Iako je pritom najlošije prošao festival 1994. godine zbog činjenice da je nastao tek jedan film u razdoblju od prethodne manifestacije, Cijena života Bogdana Žižića, 1996. je unatoč organizacijskim poteškoćama naznačila mogućnost svrhovitijega oporavka hrvatskoga filma, prije svega zbog popularnosti ratne komedije Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana. Premda su devedesete nepobitno označile krizno razdoblje hrvatske igrano filmske produkcije, a nepobitno i renomiranoga filmskoga festivala u Puli, u drugoj polovini desetljeća svake festivalske godine bilježimo nekoliko ostvarenja čiji se značaj ne iscrpljuje ni s vremenskim odmakom od nastanka. Od Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića ili Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson iz 1998. godine, preko Crvene prašine Zrinka Ogreste i Garcije Dejana Šorka iz 1999. godine pa sve do Maršala Vinka Brešana ili Nebo, sateliti Lukasa Nole iz 2000. godine hrvatska je kinematografija iznjedrila djela čija vrijednost ostaje bitnom sastavnicom suvremene povijesti hrvatskoga filma.
  
  Početno razdoblje trećega tisućljeća proširilo je festivalska obzorja 2001. i prema međunarodnim prostorima, a dalji rast i razvoj te filmske manifestacije svjedoči o vjerodostojnu položaju filmskog festivala u Puli i ne samo nacionalne produkcije. Tako je uz šest filmova nacionalne produkcije prikazano i šesnaest filmova u službenom programu europskoga filma te još devet u posebnom programu. Upravo riječi direktora festivala Armanda Debeljuha ponajbolje ocrtavaju nove smjernice: „Ovaj novi početak, iskorak je u pokušaju da se iznađe nova festivalska formula koja bi pronašla puta svrhovitijem promicanju hrvatskoga filma u svijet ali i postupnijem vrednovanju europskoga filma, posebno onog što u sjeni velikih produkcija grčevito traži puta do svog europskoga gledatelja.” Nema sumnje da su neki pomaci u okviru festivala bitno uvjetovani i činjenicom da je netom u blizini započet filmski festival u Motovunu čiji otklon u odnosu na Pulu je bio izražen, a uspjeh i posjećenost znatni. Gotovo sramežljiv početak Motovunskoga filmskoga festivala 1999. i njegov desetogodišnji napredak pokazatelj su strelovita pomaka u sagledavanju kvalitete i značenja toga filmskog festivala, čiji je temeljni ključ inovativnost, što je svakako poticaj popularnosti u posjetitelja i gledateljstva pretežito studentskoga naraštaja. Koordinacija tih dviju filmskih manifestacija nastavljena je i u sljedećim godinama s kvalitetnim dosezima obaju.
  
  U površnoj opreci, kao i filmskom suglasju, festivali u Puli i Motovunu bez poteškoća opstoje i svrhovito djeluju, nedvojbeno zauzimajući neke od stožernih položaja u okvirima širih regionalnih filmskih težnji. Zamalo bez poteškoća, a uz tek ovlašne zadrške, ustvrdili bismo da dva festivala možemo razmatrati na osnovi suprotnosti, ali i nepobitnu povezanost srednje struje i otklona, ako ih dakako promatramo kroz prizmu hrvatskih filmskih odrednica. Motovunski je nastao iz potrebe za nužnim popunjavanjem domaćih praznina povelika segmenta manjih kinematografija i neovisnih produkcija, a nedvojbeno je taj položaj i ispunio. Iskorak, odnosno otklon od u nas uvriježenih i dostupnih filmskih strujanja proizveo je u domaćim, a zamalo podjednako i međunarodnim prostorima, takav učinak da njegov status postaje od presudnog značenja u regionalnim prostorima. Relevantnost Pule drukčijega je određenja i nužno je razmatrati je s drukčijeg stajališta. Primarno iskaz nacionalnih filmskih dostignuća, taj festival na izravan način odražava srednju struju hrvatskog filma, a na neizravan odražava i barem dio društvenih težnji. Odmaci koje možemo iščitati u odnosu na maticu hrvatskoga filma pokazatelj su usmjerenja organizatora i jasan znak recentnih smjernica toga sada već dugovječna filmskog festivala.
  
  Daljnji razvoj Pula film festivala nastavljen je i u drugoj polovini desetljeća. Poveznice hrvatskih i međunarodnih prostora ponajbolje možemo uočiti u kategoriji nazvanoj PoPularni programi, koja obuhvaća hrvatske premijere stranih filmova, kao i kategorija Europolis – Meridijani, o čijem ugledu svjedoči zastupljenost glasovitih, većinom europskih filmskih autora. Osvrtanja spram nekog od žanrova, slavodobitnicima Dana hrvatskog filma, popratnim programima ili dragocjenostima hrvatske filmske prošlosti postaju bitnom označnicom Filmskoga festivala u Puli, označnicom koja pridonosi sve većem rasponu filmskih programa. Ne treba zaboraviti ni nazočnost filmova nastalih u manjinskim koprodukcijama, kao ni dostupnost programa dječjeg filma od kraja desetljeća.
  
  Značenje glavne nagrade podcrtava ne samo filmske vrijednosti nego i društvenu važnost ovjenčanih naslova. Prisjetimo li se barem nekih ostvarenja s početka ovog stoljeća – ne nužno nagrađenih najvažnijom festivalskom nagradom – poput Ogrestina Tu, Brešanovih Svjedoka, Matanićeva filma Fine mrtve djevojke, Schmidtova Puta lubenica ili dugometražnog prvijenca Kristijana Milića Živi i mrtvi, posvema je jasno i razabirljivo koliko su ti filmovi uz izražene filmske kvalitativne dosege uvjetovani društvenim postavkama.
  
  Pula film festival je i u ovo desetljeće ušao kao izrazito relevantna manifestacija sedme umjetnosti. Ako je upravo festival iz 2010. godine posvjedočio o čitavom nizu filmova autora novijih naraštaja, uz iznimku pobjedničkoga ostvarenja Neka ostane među nama iskusnoga Rajka Grlića. Raspon naraštaja je proširen u sljedećim festivalima, od zrelih i vrlo vitalnih Tomislava Radića i Branka Ivande do znatno mlađih Alda Tardozzija i Danijela Kušana 2011. godine do široke naraštajne palete ovogodišnjega. Veći dio filmova u konkurenciji zornim je pokazateljem napretka hrvatske kinematografije, njenih autora čija djela gotovo redovito postižu uspjehe i na međunarodnim filmskim manifestacijama diljem svijeta. Festival i nadalje svake godine na razne načine osvježava filmsku ponudu, spajajući tradiciju i novitete, nacionalno i međunarodno, pa je njegova svježina neosporna i nakon više od šest desetljeća postojanja. A razmatrajući razdoblje od nastanka samostalne Republike Hrvatske i otkazanoga 38. Festivala 1991. godine do ovogodišnjeg 63. Festivala gotovo da se čini simboličnim da je na prvo navedenom prikazan samo prvijenac Zrinka Ogreste, a na ovogodišnjem je slavodobitnik upravo Ogrestin film S one strane.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
  7. studenoga 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir