Simbolika popularnih žanrova
ZG80, red. Igor Šeregi, sklad. Hrvoje Prskalo
-
Prije nego što sam pristupila glazbenoj analizi filma ZG80, ulovio me strah da neću imati o čemu pisati. Film je najavljen kao prednastavak Metastaza Branka Schimdta iz 2009. u kojem, uz iznimku par prizornih pjesama i glazbe koja se javlja netom prije odjavne špice, nema nikakve neprizorne, novoskladane filmske glazbe. Moje sumnje nisu bile daleko od stvarnosti. Nakon više napisanih članaka i odgledanih (hrvatskih) filmova koji imaju istu ili sličnu glazbenu situaciju, smatram da nema više potrebe objašnjavati eventualne dramaturške ili financijske razloge filmske tišine. No taj niz sličnih i istih situacija pokazuje kako su hrvatska filmografija, njezini redatelji i filmski skladatelji, čini se, upali u određenu kolotečinu ili točnije naviku držanja određenih glazbeno-filmskih šablona u kojima filmski žanr određuje ne samo vrstu glazbe nego i način njezinog pojavljivanja unutar filma. Tako većina hrvatskih filmova koji teže dočaravanju (okrutne, tmurne i surove) realnosti (poput Metastaza) izbjegavaju ikakvu pojavu neprizorne glazbe. Oni koji teže komercijalnijim žanrovima, akciji ili komediji, sadrže tek toliko glazbe koliko je potrebno za postizanje ili pojačavanje komičnosti i akcije tj. dinamičnosti filmske radnje. I ta glazba je najčešće sačinjena od popularnih pjesama. Iznimku u cijeloj priči čine filmovi za djecu tj. filmovi temeljeni na bajkama i pričama (npr. serija filmova o Koku nastalih na temelju knjiga za djecu Ivana Kušana) koji po uzoru na holivudske bajke sadrže bogatu i raskošnu filmsku partituru ispunjenu neprizornom, novonastalom i najčešće orkestralnom glazbom.
I Metastaze i ZG80 drže se tih šablona. No dok su Metastaze kvalitetan dramski uradak kojemu bi se i loša filmska partitura mogla oprostiti, ZG80 je komedija u kojoj prevladava jednostavan humor za šire mase i satira koju će manji broj gledatelja uočiti, shvatiti i prihvatiti. U takvim situacijama upravo glazba može činiti ključnu prekretnicu u doživljaju i kvaliteti filma. S obzirom na to da je cijela filmska priča temeljena na sukobu dvaju navijačkih klubova, ali i rastućih tenzija između dvaju jugoslavenskih naroda u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, glazba je također temeljena na dualnosti tj. kontrastu između glazbe koja se u vrijeme radnje slušala u Hrvatskoj te onoj koja se slušala u Beogradu. Zagrebačke Bad Blue Boyse i splitske hajdukovce predstavlja novovalna rock glazba, dočim beogradske navijače Crvene zvezde – Delije, predstavlja narodnjački turbofolk. Postavljanje navedenog sukoba i unutar slušnog aspekta filma zaslužuje pohvalu kao i odabir glazbenih primjera.
Šteta je što taj kontrast dviju dramaturških i glazbenih strana nije iskorišten do krajnjih mogućnosti. Glazba se u ovome slučaju, unatoč tome što je riječ o popularnim (i najčešće prizornim) skladbama, mogla dovesti do razine simbolike koja ne samo pojačava, nego u smislu lajtmotiva i nadilazi vizualno. Također je šteta što se redatelj nije dosljedno držao ove uporabe popularnih žanrova. Inače, glazbeno kvalitetno osmišljena scena glavne tučnjave navijačkih skupina praćena je narodnjačkom pjesmom te je pomalo nejasno je li odabir pjesme simbol (i ako je, za što – za moguću pobjedu Delija?) ili se pjesma tu našla sasvim slučajno i/ili nepromišljeno.
Film ZG80 ima podosta scena u kojima se prizornost i neprizornost isprepliću na maštovit i učinkovit način (pogotovo u odnosu na montažu), no navedeni prijelazi i cijela pojavnost glazbenih odlomaka ostaju na standardima, zbog čega je dojam cjelokupnog glazbenog rada u filmu ništa drugo doli korektan. Izrazito rijetka neprizorna glazba koju ne čine popularne pjesme traje svega desetak minuta kroz cjelokupni film. Ipak, i tih desetak minuta je važno jer stvara prevagu na stranu hrvatske navijačke skupine pošto je izrađena po uzoru na hrvatsku novovalnu glazbu. Ona je izrazito jasna imitacija pjesama rane faze Prljavog kazališta (npr. Mi plešemo ili Crno-bijeli svijet). U usporedbi sa glazbom serije Crno-bijeli svijet koja se trenutno prikazuje na HRT-u, uočavaju se manjkavosti glazbe ZG80. U seriji je neprizorna glazba i glazba odjavne špice imitacija izvedena osmišljavanjem novih melodija u duhu novovalne glazbe razdoblja koje serija prikazuje. Za razliku od toga, neprizorna glazba Hrvoja Prskala (vjerojatno zbog toga što je ima tijekom filma izrazito malo i još je k tome rascjepkana na kratke fragmente) nema nikakvih novih tema nego se sva svodi na puku imitaciju i kopiranje izraženih i prepoznatljivih basovskih dionica spomenutih pjesama. Iako ima svjetlih trenutaka i dobar pokušaj usklađivanja vizualnog sa slušnim, ZG80 ipak nije uspio ostvariti onu razinu filmske partiture koja bi ga mogal uzdići iznad prosječne hrvatske komedije.
© Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2016.
Piše:
Šoštarić