Lokalni kolorit i redikuli

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Dalmacija i otoci: Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Svećenikova djeca, red. Vinko Brešan; Ta divna splitska noć, red. Arsen Anton Ostojić; Trešeta, red. Dražen Žarković; Vjerujem u anđele, red. Nikša Sviličić

  • Kako je počeo rat na mom otoku, red. Vinko Brešan

    Kad je riječ o uporabi hrvatskih narječja i dijalekata na filmu, primjetna je određena razlika vezana uz podrijetlo pojedinih autora, odnosno na to jesu li izvorni govornici određenog dijalekta i(li) narječja kojim govore likovi njihovih filmova, poput primjerice Vinka Brešana, Ognjena Sviličića i Arsena Antona Ostojića, ili pak dolaze iz drugih sredina, što bi moglo sugerirati da ne poznaju osobitosti, iznimno bitan kolorit ili slikovito rečeno dušu određenog dijalekta i narječja kojim govore njihovi likovi. Potonji je slučaj recimo s Draženom Žarkovićem, redateljem TV-filma Trešeta, njegova trećeg televizijskog projekta te ujedno prvog u kojem se nakon naslova Novogodišnja pljačka i Ajmo žuti!, baš kao i scenarist Pavo Marinković zatekao izvan svog govornog područja, izvan zagrebačkih ulica, prepoznatljivog lokalnog slenga i kvartovske spike. Razlika u uporabi i tretmanu određenih narječja i dijalekata u tom je smislu i razumljiva, makar je u cjelini zajedničko obilježje djela svih navedenih filmaša to da dijalekte i govor dominantno koriste u svrhu oslikavanja likova i njihovih karaktera, međuodnosa koji vladaju u određenim manjim ili većim te nekad izoliranim (otoci, mjesta u Lici ili Dalmatinskoj zagori) sredinama, dakako i mentaliteta tih sredina te njime dijelom određenih temperamenata, kao i u pravilu humornom i satiričnom, ali gdjekad i sjetnom i tragičnom eksploatiranju specifičnosti konkretnih dijalekata i narječja. Te specifičnosti najčešće služe za apostrofiranje pa i hiperboliziranje komičnih ili dramskih situacija, isticanje apsurda i moguće groteske, a ponekad omogućuju i da se učinkovitije istaknu tjeskobni, melodramski i tragični trenuci u pravilu povezani sa smrtima važnih, senzibilnih i gledateljima dragih likova.
    Maršal, red. Vinko Brešan
    U tom su smislu najplastičniji primjeri filmovi Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal i Svećenikova djeca Vinka Brešana, u kojima autor bez obzira na teme manje ili više spretno i domišljato eksploatira komiku i grotesku, apsurd i burlesku, ali i tjeskobu, melodramu i tragiku. Priče svih triju filmova odigravaju se na dalmatinskim otocima i u njihovim malim mistima, čiji su žitelji dakako osebujni, slikoviti, temperamentni, manje ili više pomaknuti, pojedini obilježeni mentalnim nedostacima, u cjelini u skladu s Arsenovim stihovima „je da jesu malo grezi, al' su dobre ćudi“, a pored sardoničnog humora koji ipak uvijek zadržava dovoljnu dozu humanosti i altruizma, obilježeni su i prepoznatljivim narječjem. Brešan je izvorni govornik čakavskog narječja, uže srednjočakavskog dijalekta, a zahvaljujući činjenici da mu je u prvim dvama filmovima suscenarist bio otac Ivo, također izvorni govornik istog narječja i dijalekta koje često iznimno efektno koristi u svojim dramama i proznim djelima, to se u Kako je počeo rat na mom otoku i Maršalu i osjeti. Likovi tih filmova govore prirodno i tečno, u njihovim se govorima ne osjeti naučenost i neprirodnost, a u objema naslovima autori se oslanjaju na glumačke interpretacije velikog broja također izvornih govornika poput Leona Lučeva i Linde Begonje te pokojnih Ivice Vidovića, Ilije Ivezića, Ljubomira Kapora i Predraga Vušovića, koji izvorno ne pripadaju istom dijalektu, ali je bitna pripadnost istom narječju. Također, i glumice odnosno glumci te naturščici u sporednim i epizodnim ulogama, kakvi su primjerice također pokojna Etta Bortolazzi, Ante Mioč u ulozi Bildera te Emilija Živković kao Srednjoškolka u Kako je počeo rat na mom otoku, odnosno Marinko Prga i Ante Vican u Maršalu, izvorni su govornici istog ili sličnog (novoštokavski ikavski) narječja te pridonose uvjerljivosti i dojmu autentičnosti filmskog govora.
    Svećenikova djeca, red. Vinko Brešan
    Kod Svećenikove djece govor nije toliko autentičan, tečan i uvjerljiv, što je dijelom moguće pripisati činjenici da je Ivu Brešana kao suscenarista zamijenio Mate Matišić. On jest rodom iz Ričica pored Imotskog, pa mu je novoštokavska ikavica izvorno narječje koje itekako poznaje, no u ovom filmu kao da na određeni način bježi od toga te likove prisiljava da govore više standardnim jezikom, a manje onim što bi im trebao biti zavičajni govor. U tom smislu su narječje i dijalekt najmanje bitno obilježje ovih triju Brešanovih filmova, premda isti opet u značajnoj mjeri služe za definiranje karaktera likova i njihovih međuodnosa, kao i za prikaz života u malom mistu, koje u ovom slučaju ostaje blijedo i nedovoljno slikovito predočeno, dijelom i zbog nedovoljno autentičnog govora koji u slučaju nekih likova, primjerice Gradonačelnika kojeg interpretira Stojan Matavulj, pridonosi njihovoj tendencioznoj karikaturalnosti.

    U ta tri Brešanova filma dva su detalja konstantna: njihovi središnji protagonisti dolaze izvana, oni u slučajevima Kako je počeo rat na mom otoku i Svećenikove djece nisu izvorni govornici lokalnog dijalekta (Dražen Kühn u Maršalu bi trebao biti, no iznenađujuće ne govori dijalektom, što se pretpostavljivo može pripisati dugogodišnjem životu u drugoj sredini), ni mentalitetom ne pripadaju sredinama u kojima se odvijaju priče, pa kao takvi funkcioniraju i kao dramski agensi i kao izvori ili potencijatori komičnih situacija temeljenih na mediteranskom humoru te križanju komedije situacije i karaktera s nagnućem prema apsurdu, groteski i burleski. Drugi zajednički detalj je sporedni lik mentalno hendikepiranog redikula, također obilježje mediteranske komedije, koji se u Kako je počeo rat na mom otoku u tumačenju Slobodana Milovanovića i zove Ridikul, kojeg pod imenom Lule u Maršalu utjelovljuje Marinko Prga, a u Svećenikovoj djeci je ženskog spola i pod imenom Luda Ana glumi je Jadranka Đokić. Za razliku od prethodnih dvaju filmova, ovdje je lik redikula u završnici naglašeno humaniziran i dosta izmijenjen činjenicom Anina poroda – davanjem na usvajanje djeteta kojem se otac ne zna.
    Ta divna splitska noć, red. Arsen Anton Ostojić
    Ta divna splitska noć u praktički svakom kadru funkcionira kao posveta redateljevu rodnom gradu, od naslova u kojem je dio stiha tradicionalne dalmatinske pjesme Da mi je s tobom proći Mare, preko elaboriranja tragičnih sudbina stanovnika splitskog Geta na neki način povezanih s narko-miljeom, kao i iznimno efektnog vizualnog opisivanja spomenutog Geta, s njegovim kalama i prljavim portunima, sa starim krovovima i još starijim škurama, do dijalekta obilježenog suvremenim uplivima lokalnog slenga s primjerice osobitim tituliranjem imenicama care, kralju i brate, koji uvijek ne znače prijateljski odnos kakav sugeriraju. Svi su likovi obilježeni i karakterizirani dijalektom i govorom, od sitnog dilera Nike i njegove povremene partnerice za seks, samohrane majke Marije, preko mlade ovisnice Maje čiji će govor dodatno do izražaja doći u komunikaciji s Amerikancem Frankyjem, tamnoputim mornarom slomljena srca, do mladog para koji će zbog seksa ponovo posegnuti za drogom. Tu je i Pjevač kojeg tumači Dino Dvornik, a koji konferansom između pjesama kojima publiku na Peristilu uvodi u Novu godinu, funkcionira kao svojevrsni glasnogovornik urbane splićanistike i njezina govora, kao njihov zaštitni znak.

    U uvodu spomenuti Dražen Žarković se u paru sa scenaristom Pavom Marinkovićem nije najbolje snašao u predočavanju i korištenju dalmatinskog narječja i lokalnog dijalekta kojim govore stanovnici malog i slabo naseljenog otoka, ljudi koje autori ne uspijevaju učiniti izrazitije živima i uvjerljivima, nego u njihovim profiliranjima ostaju na razini skica i klišeja s odmakom prema karikaturalnosti. Dakako, i ovdje nalazimo mentalno hendikepiranog redikula, nadimak mu je Prekrasni Um i interpretira ga Josip Zovko, no on prilično slabo funkcionira kao komični lik, a više ima prizvuk tragike kao i gotovo svi likovi. Pritom nijedan lik, ni simpatični Martin (Josip Genda), ni njegovi kartaški prijatelji Jure (Trpimir Jurkić), Nikša (Siniša Brajčić) i Šime (Žarko Potočnjak) ne govore kao da su im dijalekt i lokalni govor prirodni, nego zvuče čudno, izvještačeno, a to osobito vrijedi za Žarka Potočnjaka koji se baš i nije potrudio ući pod kožu lika, što pogotovo vrijedi za njegov govor. I ovdje se slijedi stara formula sa strancem (Zagrepčanin Žuvela kojeg tumači Milan Štrljić) koji u želji kupnje vikendice protiv volje počinje upoznavati mještane, ali tek minimalno utječe na zbivanja i dinamizira ih. No cjelina koja je zamišljena kao benigna, nostalgična i sentimentalna komedija s nategnutim sretnim završetkom, u tom smislu vrlo slabo funkcionira, ponajviše zbog stereotipnih i beskrvnih likova te njihova odveć književna govora u kojem osim Potočnjaka uši para i upadljiva ijekavica Josipa Gende, koja jednostavno ne ide uz njegov lik.
    Vjerujem u anđele, red. Nikša Sviličić
    Sličnu situaciju i problem s dijalektom i govorom zatječemo u također na otok smještenoj crnohumornoj romantičnoj drami Vjerujem u anđele Nikše Sviličića, u kojoj onako kako bi trebali govore trudna Dea u tumačenju Dolores Lambaše, kojoj se osjeti naglasak djevojke iz sela u zaleđu Splita, slijepa starica Petra (Marija Kohn), donekle načelnik (Aljoša Vučković) i pokoji epizodist (Frano Lasić, Mate Gulin), dok protagonist, poštar Stipe u interpretaciji Vedrana Mlikote, zvuči namješteno i lažno, baš kao i svi ostali likovi. Spomenuta namještenost i lažnost u suglasju su s kakvoćom čitavog filma opterećenog upadljivim manjkom zbivanja, diletantskom režijom, vrlo slabim scenarijem i neduhovitošću.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    19. listopada 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji