Karta emocionalnog poistovjećenja

Snowden, red. Oliver Stone



  • Oliver Stone uvijek je volio brzo reagirati na suvremene situacije i probleme u Sjedinjenim Američkim Državama te pomno secirati tamošnja društvena, kulturna i politička strujanja u rasponu od kontrakulturnih pokreta (The Doors, 1992), kontroverznih američkih predsjednika (JFK, 1991; Nixon, 1995; W., 2008), rata u Vijetnamu i njegovih posljedica (Platoon – vod smrti, 1986; Rođen 4. srpnja, 1989; Nebo i zemlja, 1993), američke materijalističke kulture (Wall Street, 1987; Wall Street 2: novac nikada ne spava, 2010), opsjednutosti medijima i nasiljem (Rođeni ubojice, 1994) do američkih imperijalističkih pobuda (Salvador, 1986), terorističkih napada na World Trade Center (Blizanci, 2006) te tipičnih tamošnjih sportova (Samo igra, 1999). Time je stekao status jednog od najdosljednijih mainstream kroničara novije američke povijesti, a iz navedenoga nije teško zaključiti da se manje ili više bavio svim značajnijim događajima koji su utjecali i oblikovali američko društvo nakon Drugoga svjetskoga rata.

    Njegov katkad nekonvencionalan i kritički nastrojen pristup problematici često mu je stoga priskrbljivao epitet kontroverznog redatelja koji je vrlo izravno volio provocirati publiku i kritiku te poticati na polemiku. Njegovo tretiranje povijesnih i političkih stranputica redovito je uključivalo svjesno poigravanje fikcijom i fakcijom, napose u biografskim ostvarenjima poput JFK-a, Nixona i The Doors, čime je izravno propitivao medijaliziranu i fikcionaliziranu narav američke stvarnosti te poticao gledatelja da zauzme angažiran stav naspram ogledanoga. Navedenome treba pridodati i prepoznatljiv redateljski stil, za koji bi preciznije bilo reći da uključuje povezivanje raznorodnih stilskih rješenja u rasponu od klasičnih preko pseudodokumentarnih i eksperimentalnih. Stoneova fascinacija slučajem Snowden stoga niti malo ne iznenađuje, premda nakon odgledavanja filma, a i s obzirom na autorova manje zanimljiva djela snimljena u dvadeset i prvom stoljeću, ostaje dojam da je njegova kritička oštrica ponešto otupjela.



    Možda je u redateljevu slučaju problem i u tome što je njegovu ostvarenju prethodio odličan dvosatni dokumentarac Citizenfour (2014) Laure Poitras u kojem redateljica bilježi susrete sa Snowdenom, Glennom Grinwaldom i Ewanom MacAskillom u Hong Kongu u trenutku neporedno prije no što cijela afera s nadzorom i prisluškivanjem, koji su vršile američke tajne službe, treba izaći na vidjelo. Autorica vrlo koncizno i precizno iznosi sve etape procesa, prikazuje kako je navedeno utjecalo na glavnog aktera i informanta te kakav je odjek imalo u svijetu. Odgledavanje Citizenfoura ostavlja gorak okus u ustima jer svjedočimo zapanjujućem zaključku: u svijetu se dogodila strašna stvar, no u konačnici se ništa nije promijenilo, nitko nije odgovarao, a većina je ljudi samo odmahnula glavom te nastavila živjeti svoje živote.

    Razmatrano svakako ima svoje šire implikacije: narcisoidno dijeljenje naših života na društvenim mrežama do najbanalnijih i najnezanimljivijih detalja poput zalogaja koji smo upravo strpali u usta, uzorka toaletnoga papira koji koristimo, kada smo stupili u vezu ili je prekinuli ili se pak zadnji put poseksali, očito nas je učinilo toliko ravnodušnima da nam nije stalo što nas netko potajno promatra. Ili smo možda čak sretni što nas uopće netko promatra, pa se zapitate u kojem se trenutku u našoj kulturi sve preokrenulo tako da je postalo krajnje nakaradno i degutantno.

    Stoneovo ostvarenje dijeli segment priče i dio protagonista sa Citizenfourom jer Snowden započinje u Hong Kongu prilikom prvog susreta protagonista (vrlo dobar Joseph Gordon-Levitt) s Laurom Poitras (Melissa Leo), Glennom Grinwaldom (Zachary Quinto) i Ewanom MacAskillom (Tom Wilkinson) te prati iste događaje kao i dokumentarac, što predstavlja okvirnu naraciju filma. Drugostupanjska naracija ispripovijedana je u formi analepsi te prati profesionalni i osobni život subjekta: neuspjeli pokušaj ostvarivanja karijere u američkoj vojsci, uključivanje u obaviještajni milje te kretanje u službi, kao i njegove emocionalne uspone i padove s partnericom Lindsay Mills (Shailene Woodley) te pojavu bolesti. Problem nastaje što ta dva aspekta nisu scenaristički ponajbolje povezani, što je rezultiralo predugačkim i narativno nekonciznim filmom.

    Dakle, društveni i politički aspekt vezan je uz prisluškivanje, nadzor i praćenje te njegov odjek u javnosti, a s druge je strane intimna biografija protagonista. Prvi segment je bolje izveden, a ako niste gledali dokumentarac, možda vas i zaintrigira. Na trenutke ostavlja dojam da Stone nije bio spreman snažnije zaroniti u građu i razmotriti cijeli spektar posljedica koje proizlaze iz same afere. Drugim riječima, više se trudio gledateljima objasniti što se dogodilo nego što sam niz događaja može značiti i na što može utjecati u globalnim razmjerima. Neobično smiren Stoneov redateljski stil također pridonosi tom dojmu društveno-kritičke anemičnosti.

    Mnogo veći problem je intimni segment priče, jer djeluje kao da je sniman u maniri sladunjavih holivudskih ljubavnih filmova o parovima koji su zapeli u naoko nepremostivim paroblemima, ali je ljubav ta velebna sila koja naposljetku pobjeđuje sve nedaće. Kao dodatak tom gotovo melodramatskom postupku javlja se motiv bolesti. Bezlična i nespretno odabrana Shailene Woodley pobuđuje strah da će se Snowden pretvoriti u inačicu Krive su zvijezde (The Fault in Our Stars, 2014) Josha Boonea, čemu se na trenutke opasno približava. Bojazan je opravdana, jer jednostavno ne bismo mogli još jedanput podnijeti toliku količinu patetike i emocionalne manipulativnosti.

    Razlog za emocionalnu biografiju je očit. Edward Snowden je u američkoj javnosti, napose u desničarskim kružocima, demoniziran kao najgori nacionalni izdajica pa Stone nastoji približiti protagonista iskustvima prosječnoga gledatelja, napose američkog, te igra na problematičnu kartu emocionalnog poistovjećenja. Edward Snowden time nije izdajica nacionalnih interesa nego čovjek poput većine američkih građana, koji s njima dijeli iste nedoumice i probleme i koji se s vremenom počeo osjećati nelagodno u svojoj poslovnoj koži. Međutim, ljubavna priča je narativni balast, odveć opterećuje i razvlači film koji je mogao bez nje trajati šezedesetak minuta kraće i bio bi dinamičniji, ali bi tada bio odveć sličan dokumentarcu te bi bio lišen identifikacijskih mehanizama. Stone ne uspijeva izbjeći traljave zamke na koje bi redatelj njegova kalibra trebao biti imun, poput lažnog podizanja napetosti u prizoru kada protagonist nastoji kopirati dokumente koje će kasnije pustiti u javnost.

    Problem Snowdena je što nas više nastoji poučiti o događajima koji su ionako već poznati, a manje nastoji problematizirati i kritički secirati, pa je za gledatelje bolja opcija posegnuti za Citizenfourom.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. listopada 2016.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji