Što se događa kada čovjek preuzme kontrolu nad tuđim životom? Kada u svoje ruke uzme sudbinu života drugog ljudskog bića? Kada odlučuje o životi i smrti? Kada postane... Bogom? Tada... gubi život. Postaje svojevrsni zoon, nikako theos. Postupno gubeći atribute konačne ljudske egzistencije, ne postaje bogom, već prije zvijeri.
Drugi film srpskog redatelja srednje generacije, Srdana Golubovića, bavi se upravo ovim, preteškim pitanjima. Njihovo se breme slama na leđima njegova protagonista. Mladen Pavlović (Nebojša Glogovac), šef male državne građevinske firme, zatekne se u sasvim bezizlaznoj situaciji. Njegovu desetogodišnjem sinu Nemanji (Marko Đurović) ustanovljena je teško izlječiva bolest srca. Život mu može biti spašen tek skupom operacijom u Njemačkoj. Mladen i njegova supruga, nastavnica u srednjoj školi Marija (Nataša Ninković), nemaju sredstava za to. Pripadnici su tranzicijski propadajuće srednje klase u društvu gdje ova nestaje. (Zvuči li poznato?) Par je svojevrsni relikt prošlih vremena. Voze Renault 4, negdašnjeg malog diva. Svojim su primanjima i statusom u društvu osuđeni, reći će Marija, »da crknu«. Stoga im Nemanjina bolest predstavlja egzistencijalno pitanje pred kojim se lome u očaju i nemoći da na legalan način spase život njima najmilijeg.
Golubović filmsku pripovijest gradi na romanu Nenada Teofilovića. Ova je priča koliko fikcijska toliko ima namjeru biti i reprezentativnom za tranzicijsku Srbiju. Želi biti istinita. Gruba i nepatvorena. Dramatično bolna. U gledatelju nastoji pobuditi gotovo posve zatomljeni osjećaj u dobu u kojem živimo – onaj humanosti.
Naravno, u ovome momentu leži i bitna klopka filma Klopka. Naime, filmski se autor našao pred gotovo nemogućim zadatkom. S jedne strane, trebao je oslikati današnje sivilo zemlje u kojoj je okrutnost poduzetničkog kapitalizma i raskol između bogatih i siromašnih dosegnuo tragične razmjere. S druge, morao je iskazati svu dubinu osjetilne tragike svojih protagonista, bez da upadne u lamentacije i patetiku prikaza zlehude im sudbine.
Nakon što je očajnički i zvjerski prihvatio đavolju ponudu oduzimanja tuđeg života, protagonist će se činom pokajanja pred smrt djelomično iskupiti. Stoga je i njegova smrt jednako katarzična kao i sinovo ozdravljenje o kojem čujemo u off-u! Ne treba se igrati Boga! Prije ili kasnije čovjek koji se toga poduhvaća, gine kao zvijer. Prihvaćanje konačnosti egzistencije moralno je naravoučenije ove priče.
Golubovićev film prepun je detalja koji iskazuju njegovu filmofilsku osviještenost. Uz motive koji podsjećaju na Hitchcocka i Kieślowskog, suptilno se iskazuje i dojmljiva asocijativnost koja podcrtava unutarnje stanje njegovih likova. Odavde proizlazi i vizualna neuređenost i nedizajniranost filmskih slika! Česti ekstremno gornji rakursi pokazuju nesumjerljivost činova likova i malenosti im egzistencija. Kompozicije kadrova, pak, iskazuju stiješnjenost (poput onih u interijerima i stubištima zgrada) ili pak beskrajnu prazninu (recimo, sekvence s pticama na žici u prostranstvu horizonta).
Opet, vrline filma – tek naoko apsurdno! – i njegove su mane. Zašto? Baš ona kvaliteta koja Klopki daju epitet vrhunskog i suvereno vođenog trilera, oduzimaju filmu na drugoj razini njegova iščitavanja. Naime, film je puno bolji triler negoli (socijalna) drama! Jer, koliko likovi djeluju uvjerljivo u samom žanrovskom filmskom postavu pripovijesti, toliko su hendikepirani u njihovu stvarnosnom habitusu. Zbog čega? Pa upravo stoga što pripovijest u kojoj protagonist mora ubiti (baš!) supruga osobe koja mu je postala vrlo dragom i bliskim prijateljem – djeluje iskonstruirano! Fatalnost postava žanrovski je uvjerljiva, ali to nije i na konkretnoj socijalnoj i životosvjetovnoj pozadini. (Pomalo je šablonski postavljen i odnos protagonista i njegove supruge.) Patetika filmske situacije, volens nolens, slabi uvjerljivost realističke doživljajnosti. Zato sam, kolikogod bivajući obuzet majstorskom naracijom, osjetio konstrukt.
Isti se, pak, sastoji u radikalnim aktima protagonista, ali i konačnom eksplicitnom, verbalnom objašnjenju baš svih njihovih postupaka. I to stoga jer držim da mnogo intrigantnije djeluju završeci poput, recimo, onog u Matchpoint (2005) Woodyja Allena, ili Talentiranom gospodinu Ripleyu (1999.) Anthonyja Minghelle, gdje se razrješenje krajnjih moralnih dvojbi prepušta gledatelju.
Da ne završim napis pretjeranim zanovijetanjem o jednom ipak dobrom filmu, ponovno o njegovim vrlinama. Uostalom, one znatno pretežu nad slabostima. Obilato! Golubović uspješno gradi ozračje žanrovskog filma u kojemu onda njegovi likovi djeluju precizno i funkcionalno.
U vizualnom dojmu filma ipak se izdvaja jedan detalj. Naime, izlazeći iz svog stana, protagonist se u svojoj vožnji uvijek zaustavlja na jednome raskrižju. Isto preuzima simboličko značenje za čitav film. Ono je ključno mjesto... klopka. Na samome dnu ulice, Mladen se zaustavlja. Kao da u tome trenutku sagledava svu tegobu svoje životne situacije. Pred raskrižjem, a na samome dnu...
Ovaj topos Golubovićeva filma ostat će završnom slikom, kao i autorskim komentarom. Ljudski život pred bogom, na koncu, tek je jedna... klopka!
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 7. listopada 2008.
