Osamdesete bez nostalgije

ZG80, red. Igor Šeregi

• 
  
  Kako prolaze godine, tako i mi postajemo pametniji. Ono što nam se nekada činilo glupo i primitivno, sada izbjegavamo. Zreliji smo, mudriji, (raz)umom smo svladali atavističke nagone svojih predaka. To se zove napredak. Tako, otprilike, glasi narativ svake uljuđene zajednice koja želi olakšati život svim svojim pripadnicima, Taj isti narativ obećava nam to i da u budućnosti više nećemo činiti one iste pogreške koje smo u neznanju i zaslijepljenosti činili u prošlosti. Na štetu drugih, ali i nas samih… Da, tomu je tako! Ali gdje? Avaj, nigdje doli u fantazmi Nas i Naše pripovijesti. Kad smo svojedobno u kinima vidjeli Metastaze, učinilo mi se da je došao trenutak da konačno stanemo pred ogledalo i pogledamo se kakvi smo to Mi zapravo? Možda ne baš Mi doslovno, ali oni koje običavamo uzimati u prvom licu množine. Mi, uljuđeni, Katolici, Hrvati, stijeg i predziđe kršćanske i uljuđene civilizacije… na kraju Dinamovci kao „pravi, najpravcatiji Hrvati“. Jesu li Metastaze (bile) tek strano tkivo koje treba odstraniti i nastaviti živjeti, pregorijevši bolest i ozdraviti za sreću budućih naraštaja? Je li to istinski Heideggerov Verwindung?
  
  Nakon Balenovićevih i Schmidtovih Metastaza (2009) ove se godine susrećemo s njihovom pretpoviješću. ZG80 – rekao bih, uspješnog debitanta Igora Šeregija, djelo je koje nas svojevrsnim trendom u medijskoj sferi vraća u osamdesete godine prošlog stoljeća. No, za razliku od Mirkovićeva i Kulenovićeva Crno-bijelog svijeta (TV-serija iz 2015), ovdje su zatomljeni svi eventualno nostalgični tonovi. Prapovijest metastaza na tijelu hrvatskog državotvornog bića ponajbolje se iščitava iz – nogometnog huliganstva! Putešestvije skupine navijača Dinama u Beograd, pak, narativnom je potkom ispod koje se otkriva žanrovski film na tragu Boyleova Trainspottinga (1994), ali i Kassovitzove Mržnje (La haine, 1995). Ili se ipak radi o nečemu drugom?
  
  Potaknut svojedobnim uspjehom filma, ali i romana Metastaze, u međuvremenu marginalizirani Balenović, zajedno s debitantom Robertom Cukinom, poduhvatio se pisanja scenarija o zbivanjima koja su prethodila mračnoj post-ratnoj zbilji njegovih (anti-)junaka Krpe, Kize, Deje i Filipa. Pritom se glumačka ekipa izmijenila, jer se radi o mlađem dobu protagonista. Godina je 1989. Kizu tumači Marko Cindrić, Dejo je Marko Janketić, dok ulogu Filipa preuzima Matija Kačan. Jedino je arhetipski Krpa ostao isti – Bitorajac. (btw, on se pak u međuvremenu medijski pripremio za cijelu stvar provokativnim spotom pod egidom Mi Hrvati). Ipak, ti likovi u ovome predlošku nemaju više onu snagu i provokativnost iz doba objavljivanja romana (2006) i, pogotovo, filma (2009). Zašto? Najjednostavnije stoga što se desilo ono što se realno moglo i očekivati. Naime, kada sam svojedobno pisao o ovoj i više negoli značajnoj subverziji na ovdašnjoj medijskoj sceni (Metastaze), prorokovao sam ono što se doista i zbilo. Naime, nakon subverzivnih Metastaza, ZG 80 „ostaje žanrovski film... zabavna travestija... tek kulturni artefakt“.
  
  Znam, znam… svojedobno su se klinci i tijekom projekcije Metastaza dobro zabavljali i navijali (posebice prilikom Krpina premlaćivanja supruge), ali se sada društvena situacija iskristalizirala u stanje u kojem to više nije provokativno. Medijska je konstrukcija – a prema kojoj se rukovodi svaki uradak u kulturnom prostoru danas – učinila svaku subverziju unaprijed interioriziranom u sustav. Jer, tehnosfera guta sve… Pa tako i ovu, nazovi urbanu legendu. Autori ZG80 zasigurno ne pričaju pripovijest o protejskom HR-(neo)fašizmu (kako sam svojedobno iščitavao Metastaze). Oni tek pripovijedaju medijsku priču o Bad Blue Boysima. Ali to, opet zasigurno, istodobno i negira i implicira legitimitet mojeg tumačenja! Zašto? Pa upravo zato što se strukturni moment (neo)fašizacije ne zaustavlja na vidljivosti kukastih križeva, a niti povijesno – što je, naravno, mnogo dubokosežnije – na paljevinama trgovina, te zatim tajnim policijama i, ultimativno, koncentracijskim logorima. Umberto Eco kaže da fašizam prepoznajemo svugdje gdje postoji inherentna mržnja prema svima onima koji se ne uklapaju u dominantnu sebepercepciju nekog političkog i društvom ovjerovljenog poretka.
  
  Jedan će lik u filmu reći nešto poput: Navijači? Ma to su samo „gomila manipulisanih kretena“. Je li tomu doista tako? Ne radi li se o mnogo ozbiljnijoj stvari? Mediji nas svakodnevno poučavaju da je navijačka predanost i pjevanje u unisonom zboru nešto u redu, dapače, sasvim poželjno!? Ne naturaju nam to uopće… Mi to želimo! Ne radi li se ustvari o nečemu što nazivamo dobrovoljno ropstvo? Jer, taj Boetijev izraz najbolje opisuje okupaciju želja (svih, a ne samo navijača!) svojstvenu tehnosferi digitalne komunikacije, koja je i totalna i planetarna.
  
  Kakav je ZG80 film? Osim gore opisane žanrovske pripadnosti uličnog fighta tipa Ratnici podzemlja (The Warriors, 1979) u neku se ruku radi i o komediji. Jer, ulični žargon, psovke i fore koje podržavaju taj idiom, vrlo su zabavne, poglavito mlađoj tinejdžerskoj populaciji, čiji testosteroni rade slično onima koji pogone i protagoniste s kino-platna (u tom smislu, recimo, postoji bliskost s Dragojevićevom Paradom iz 2011). Iako izvan ko-produkcije, hrvatsko-srpski moment, pak, već je unaprijed iskalkuliran za oba tržišta, ali i šire u regiji (priča s ovacijama na ZG-premijeri nije pretjerana). Ipak, kako se uobičajeno i dešava s takvim primislima i medijskim konstrukcijama, film vrvi stereotipima i šablonama u dijaloškim sekvencama (da ne spojlam primjerima). Pozitivnije, film citira i Metastaze na jednom znakovitom mjestu. Naime, rečenice što ih tamo izgovara Reuf (Emir Hadžihafizbegović) ovdje će preuzeti beogradska Gospođa ili Baba (kako vam drago!). Kroz usta Vesne Čipčić izgovorit će se ono poznato: „Zagreb…To ti je Europa, Kultura…“ Autori će beogradskoj gospođi u didaskaliju staviti i zagebačku Pristojnost i Dobru Odgojenost. Ovo će, naravno, biti ostatak subverzivnosti što ga je takav diskurs imao i u izvorniku. Sličnu će funkciju imati i izrijek Filipa, koji s BBB-ima prvi puta odlazi na gostovanje. Njegov će, pak, diskurs studenta Filozofskog faksa ironijski progovoriti o subkulturi i kontrakulturi navijača, iako je očito da se radi o odvratnoj i destruktivnoj skupini huligana. Toliko o teoriji!
  
  Najveća je primjedba filmu to što su likovi i situacije šablonizirani do boli. Unatoč povremeno uspjelom humoru, opća je slika filma depresivna. U obranu filma, niti realnost – kako onda tako niti danas – nije bolja. Ipak, ispod naslage tučnjave i rata huligana na beogradskim ulicama tek slabašno proviruje i doza neke univerzalne umjetničke poruke. U tom je smislu uvedena i narativna linija o zajedno uhićenima dinamovcu i zvezdašu. Oni – poput likova iz spomenute Parade, no ipak uvjerljivije – stvaraju navijačko plemensko bratstvo. Radi li se ovdje tek o nekoj vrsti političke korektnosti? Možda o muškom prijateljstvu, koje u nevolji prevladava inače nepremostive navijačke isključivosti? Je li ovdje mrziteljski nacionalizam prevladan? Nisam u sve to baš siguran. Jer, ipak je film latentna posveta širenju mita ili urbane legende o (pazi, sad!) neupitno herojskim i plemenitim BB Boysima od 13. svibnja 1990., a koji su listom postali dragovoljci u obrani Hrvatske. (U tu se svrhu ZG80 poantira njihovim slutećim obračunom s YU-milicajcima.)
  
  Na kraju, ispod naslaga šablona i stereotipa – podsvjesno, ali vidljivo! – film nam predstavlja i jednu bolno neugodnu izvjesnost… Parafraziram ovdje Nietzschea: opravdava li se zapravo, onim zamrznutim kadrom na završetku filma, nešto poput „rođenja državotvornosti iz duha huliganstva“, pardon, nešto kao „rođenje tragedije (jugoslavenstva) iz sablasti duha (novokomponirane!) glazbe“? Kao advocatus diaboli, vraćam se na početak teksta. Kako prolaze godine, tako i mi postajemo pametniji“. Kajgod… Samo je fantazma vječna, a jedino je „glupost neuništiva“ (Kud Idijoti, 1992).

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. rujna 2016.
  
  (*Stavovi izneseni u kritikama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Filmovi.hr)
  

Piše:

Marijan
Krivak