Nerazrađene motivacije
Čudo s Hudsona (Sully), r. Clint Eastwood
-
Odjavna špica Čuda s Hudsona vrlo je znakovita. Prvo morate odgledati film snimljen prema istinitom događaju iz 2009. godine kada je zrakoplov US Airwaysa na putu iz njujorške zračne luke LaGuardia za Charlotte doživio nezgodu netom nakon uzlijetanja jer je naletio na jato ptica, što je uzrokovalo otkazivanje oba motora, pa ga je pilot prizemljio u rijeku Hudson. Potom redatelj Clint Eastwood donosi autentične, dokumentarističke snimke nezgode. Navedeno je očito učinjeno s namjerom da se oda počast posadi zrakoplova, ali i spasilačkim ekipama na zemlji, koje su svih 155 putnika uspješno izvukli iz siječanjski ledene rijeke te prevezli na sigurno. Zvuči li vam to poznato? Ako ste gledali autorov prethodni film Snajperist (American Sniper, 2014) neće vam biti teško prisjetiti se da spomenuto ostvarenje završava istim dokumentarističkim postupkom kada se prikazuju snimke sa sprovoda i mimohoda vojnika Chrisa Kylea, glavnoga lika tog ostvarenja, koji je u povijesti američke vojske ostao upamćen kao snajperist s najvećim brojem odstrela. Navedeni podatak, primijetit ćete, nije nešto čime bi se trebalo ponositi i po svijetu hvaliti, no Eastwood ga je u djelu nastojao pretvoriti u ultimativnog nacionalnog heroja.Osim odjavne špice, Čudo s Hudsona i Snajperista povezuje i činjenica da su oba naslova snimljena prema istinitim događajima. Prvi je vezan uz spomenutoga Kylea te njegova iskustva u ratu u Iraku te pokušaj ponovne integracije u društvo nakon povratka u Sjedinjene Američke Države. Drugi progovara o spomenutoj avionskoj nesreći koja je pukim čudom završila bez ljudskih žrtava. U oba slučaja Hollywoodu nije dugo trebalo da adaptira knjige koje su razmatrale ove fenomene. Ne samo zbog toga što sadrže velik komercijalni potencijal, jer još uvijek žive u sjećanjima prosječnih Amerikanaca, nego i stoga što vojnik Chris Kyle (Bradley Cooper) i kapetan Chesley Sully Sullenberger (Tom Hanks) pokazuju veliku mogućnost za heroizaciju. Obojica su prosječni Amerikanci, ničim se ne ističu, predano obavljaju posao, plaćaju porez, vole svoje obitelji te nadobudno služe zemlji. U graničnim situacijama iskazuju visok stupanj požrtvovnosti, bilo da brane američke imperijalističke interese u svijetu ili se brinu oko sigurnosti putnika. Čudo s Hudsona primjerice u originalu nosi naslov Sully, što je nadimak glavnoga protagonista. U filmu ga tako ne oslovljava samo obitelj, prijatelji i bliski poslovni suradnici, nego to postaje i oznaka koju koriste obožavatelji i mediji. Navedeno sugerira njegovu familijarizaciju: Sullenberger postaje jedan od njih, uzor i primjer.
Cijela fabularna okosnica djela nije utemljena na rekonstrukciji avionske nesreće, koja je narativni okidač, no zauzima sporedni narativni rukavac. Eastwooda i scenarista Todda Komarnickoga više zanima ono što se odvijalo nakon slijetanja zrakoplova te iza medijskih kulisa zbivanja. Nesreća je jedan aspekt, medijski spektakl drugi, no oni samo popunjavaju temeljni narativ, vezan uz djelovanje povjerenstva za analizu zrakoplovnih nesreća. Naime, ono smatra da je Sullenberger neopravdano spustio zrakoplov u Hudson i time nepotrebno ugrozio putnike jer je imao dovoljno vremena da avion vrati u neku od obližnjih zračnih luka. Njihove su procjene temeljene na matematičkim izračunima i kompjuterskim simulacijama. Dok mediji Sullyja prikazuju kao neospornog nacionalnog junaka, povjerenstvo ga - prema redateljevu nahođenju, nastoji diskreditirati, a time i uništiti njegovu reputaciju i buduću egzistenciju. Međutim, jednoobrazno drže Eastwood i njegov scenarist da niti jedan matematički proračun i kompjuterska simulacija ne mogu nadomjestiti ljudsku procjenu i osjećaj jer nemaju mogućnost uključiti humani faktor u cijelu priču.
Nije da su Eastwood i Komarnicki na sasvim krivom tragu, no scenarij potonjega toliko je šabloniziran, stereotipiziran i pristran da likovi gube na životnosti i zanimljivosti. Posebice se to odrazilo na niz sporednih likova, napose članova istražnog odbora, koji su krajnje negativno karikirani kao obični birokrati čija je jedina zadaća u ovoj nesretnoj inkarnaciji da unište ugled pilotima čije su greške očito jedva čekali. Naspram njih je titanska ličnost kapetana koji stoički trpi sve prigovore i pritužbe, dok samo čeka da se njegov život vrati u normalu jer on nije činio ništa krivo, osim što je spasio veliki broj ljudskih života. Time Čudo s Hudsona sa Snajperistom čini kompaktnu cjelinu: oba filma možemo sagledati kao Eastwoodov žestok doprinos nacionalnoj mitomaniji te odavanje patetične počasti iznimnim i neznanim Amerikancima iz suvremenosti. Sjetite se replike bake Petera Parkera iz Raimieva Spidermana (2002): Narodu trebaju superjunaci, oni im daju nadu u bolje sutra. Scenarističko-redateljski tretman Kylea i Sullenbegera ne razlikuje se mnogo od koncipiranja likova u filmovima o superjunacima, a i psihologija im je podjednako plošna, kolikogod se Eastwood svim silama trudio da tako ne bude.
Djelo je ponešto narativno nekoncizno. Iako Eastwood voli klasične pripovjedne strukture, Sully je lišen linearno-kronološke naracije. Prvo kreće medijski spektakl i istraga, potom u analepsi pratimo tijek leta, da bi se radnja potom ponovno vratila na istragu. Svrha je toga da se naglasak stavi na psihologiju protagonista te dramske aspekte, a da se akcijsko-pustolovni segment suzbije. Unatoč tome, scenaristički i redateljski tretman Sullenbergera djeluje nefokusirano. Prikazuju ga kao iznimnu ličnost koja se gotovo mitologizira, a s druge strane pokušavaju se naznačiti elementi krivnje, traume, sumnje u vlastito djelovanje pa i megalomanske ličnosti koja je podsvjesno izvela to što je izvela kao sredstvo dokazivanja. Sve je to ostalo nabacano i nepovezano. Nerazrađene motivacije ostala je i njegova supruga Lorraine (Laura Linney) koja malo biva podrškom, a malo se čini hladnokrvnom osobom koja jedino brine o suprugovoj karijeri i novcu koji donosi.
Medijski spektakl koji je nezgoda uzrokovala i pretvaranje Sullenbergera u instant medijsku zvijezdu zanimljiv je motiv koji je autoru mogao poslužiti za britko seciranje američke odveć medijalizirane kulture s nepresušnom gladi za senzacijama i stvaranjem novih zvijezda. Iako status celebrityja protagonistu smeta, Eastwooda osobito ne zanima razraditi ovu problematiku, nego je koristi kako bi dodatno potvrdio ispravnost svoga junaka naspram bezličnih državnih birokrata.
Unatoč jednoobraznom i površnom tretmanu problematike, melodramatičnim rješenjima (govor članice povjerenstva na javnom saslušanju u završnici) i patetikom natopljenim prizorima (otac koji traga za sinom), glumačka kreacija Toma Hanksa vrlo je solidna, a Eastwood je vješt redatelj pa postoje prizori koji su poprilično dobro postavljeni, ponajprije oni koji se odvijaju u avionu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2016.
